Poslovni baloni - najbrži put od sna do propasti

25. veljače 2019.

Najveća je pogreška započeti s nekim poslom samo zato što se vidjelo da netko drugi na njemu dobro zarađuje. Često se zaboravlja da to što je netko drugi uspješan, ne znači da ćete to biti i vi. Za ulazak u poslovne vode, pogotovu ako je riječ o vlastitom poslu, uz dobre sposobnosti za planiranje i organizaciju, treba imati i dobar biznis-plan

Shutterstock

Mjehuri od sapunice ili ekonomski baloni nisu nova pojava na tržištima. Prva asocijacija na taj pojam mnogima je slom burze i globalna recesija u SAD-u tijekom Velike američke krize, nakon 1929. godine. No to je možda tek najpoznatiji primjer, dok se prvi mjehur od sapunice, tzv. bubble, dogodio u Nizozemskoj u 17. stoljeću, a zapamćen je kao "manija za lukovicama i cvjetovima tulipana". Tulipomanija se smatra prvom, razmjerno dobro dokumentiranom gospodarskom krizom nastalom pucanjem ekonomskog balona koji je nastao zbog nekontroliranoga rasta cijena imovine ili nekog drugog segmenta gospodarstva, s time da se taj rast nije moglo racionalno objasniti. Točnije, nije ga bilo moguće opravdati čimbenicima koji obično određuju ponudu i potražnju.

Investicijsko tulipansko ludilo potrajalo je do 1937. godine, kada se nekolicina mudrih investitora odlučila na prodaju i realizaciju svoga profita, i to nakon što su shvatili da će država morati regulirati tu tržišnu maniju i kada su stvari otišle toliko daleko da su se za jednu lukovicu prodavale kuće i ulagali golemi iznosi. Uslijedio je stampedo: započinje manijakalna prodaja lukovica i opcija na njih, bez obzira na gubitak. Ugovorne obveze nisu se poštovale i naciju, osviještenu činjenicom da je izgubila sve zbog obične lukovice tulipana, zahvatila je panika. Rezultat - gospodarstvo je zapalo u recesiju koja je pogodila sve.

Godinama i stoljećima ta se priča ponavlja u različitim oblicima. Naime, ljude često zaslijepi želja za brzom i lakom zaradom, a zaslijepljeni investitori povjeruju da je ekstremni rast normalna pojava. Brzo i lako, pa to može svatko! Uložiš nekoliko tisuća kuna ili eura, i gle čuda: sjediš i samo brojiš novac koji se slijeva na tvoj račun.

I u Hrvatskoj mnoge ponese takva priča. Naravno, u potpunosti se zaboravlja da za ulazak u poslovne vode, pogotovo ako je riječ o vlastitom poslu, uz dobre sposobnosti za planiranje i organizaciju, treba imati i dobar biznis-plan. Jedan od razloga zašto se ljudi upuštaju u poslove u Hrvatskoj, prema istraživanju Global Entrepreneurship Monitora, potreba je za rješavanjem egzistencije, ali nerijetko to za sobom povlači nedostatak znanja, novca, poslovnih kontakata... Najveća je pogreška započeti s nekim poslom samo zato što se vidjelo da netko drugi na njemu dobro zarađuje. Često se zaboravlja da to što je netko drugi uspješan, ne znači da ćete to biti i vi.

Zlatna su pravila: ne pokretati niti ulaziti u posao o kojem se ništa ili vrlo malo zna. Važno je imati trijeznu glavu te sagledati obje strane medalje - i onu dobru i onu najcrnju stranu poslovnog rizika u koji se ulazi, pogotovo ako se nema potrebnog kapitala, pa se situacija dodatno zakomplicira zbog podignutih kredita. No njih mnogi u Hrvatskoj često (ne)svjesno ignoriraju, posebice kada se pojavi neka nova zlatna poslovna prilika za koju se na prvu čini da će donijeti zaradu bez pol muke. A kada balon pukne, prasak još godinama zvoni u ušima. Jedna mala cvjetna lukovica može nas puno toga naučiti, ponajprije da je u životu najvažnije stati i razmisliti.

Izvor besmrtnosti poslovnih (ne)prilika

San o brzoj i lakoj zaradi na škrtoj zemlji, u što će se uložiti 10.000 kuna, a zarada će biti 10 puta veća, polako kopni kao i broj onih koji su odlučili saditi - smilje. Smilje je postalo hit zbog dobre otkupne cijene, a za skupo eterično ulje otimala se farmaceutska i kozmetička industrija. A navodno je ulje s našega krša bilo posebno i vrlo traženo. I tako su se mnogi, u Hrvatskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini, potaknuti pričama o brzoj zaradi upustili u taj posao. Često su se posuđenim novcem ili uz pomoć kredita podizale plantaže, pa i ravnala cijela brda, a sve u uvjerenju će se uloženo vrlo brzo vratiti. I što se na kraju dogodilo? Klasičan primjer nerazmjera ponude i potražnje. Tržište se reguliralo onako kako to uvijek radi: zbog rasta ponude, uz nepromijenjenu potražnju, neminovno slijede niže cijene. Brojna polja smilja ostala su neobrana, a uzgajivači sada gledaju u nekom drugom smjeru. Kao nova dobra poslovna prilika sve se češće spominje hmelj. I onda će se kotač ponovno zavrtjeti.

Tko se boji dionice još

Ljudi u Hrvatskoj očekivali su brzu zaradu i od kupnje dionica i njihove prodaje kad im cijena poraste. Kupi jeftino, prodaj skupo, na hrvatski način. Na krilima gospodarskog rasta od 2003. mnogi su, nevodeći dovoljno računa o svim izazovima ulaganja u vrijednosne papire, započeli mešetariti. Brza i dobra zarada koju je donijela inicijalna ponuda dionica Ine mnogima je otvorila apetite, a svi ti novopečeni burzovni igrači nisu uzimali u obzir to da se tu ipak radilo o političkoj odluci. Stoga se jedva dočekao start javne ponude dionica T-HT-a, a te 2007. godine nitko nije prognozirao mogući gubitak na dionicama, licitiralo se samo o rasponu mogućih zarada, a prognoze rasta cijene dionice kretale su se od 30 do 100 posto. Pa tko ne bi posegnuo u zakutke vlastitoga bankovnog računa, pretresao sve madrace i kasice prasice i kupio taj paket dionica?! U početku se taj poslovni potez činio pravim jer je u jednom trenutku cijena dionice skočila na 400 kuna, dok je početni IPO bio 265 kuna. No kad odlučiti da se dovoljno zaradilo i započeti s prodajom? Mnogi nisu imali dovoljno znanja, pa su čekali. Danas je cijena T-HT-ove dionice oko 150 kuna. Ovaj poslovni rizik u koji su se upustili brojni Hrvati imao je i svoju bolnu ali, ipak, edukativnu svrhu. Tvrtke se odlučuju izaći na burzu kako bi osigurale kapital za daljnji razvoj poslovanja ili za akvizicije, a ne da bi se pojedini dioničari obogatili. Svako znanje skupo se plaća.

Zidam, zidam i (ne)profitiram

Posao koji je zahtijevao znatnija sredstva, ali je i zarada bila veća, bilo je građevinarstvo, izgradnja stanova, apartmana... Riječju, nekretnina svih vrsta i oblika. Mnogima se činilo kao stvoreno za brzu zaradu. Tko bi, uostalom, propustio priliku i moguću maržu od 50 ili 100 posto? Računica je bila jednostavna: izgradim jednu zgradu, prodam sve stanove i postanem bogataš. Ali... Kreće već uhodani scenarij - ako je nedostajalo kapitala, banke su bile široke ruke i izdašno davale kredite, dok su stambeni krediti ubrzano grabili uzlazno. Cijene su stanova rasle, a potražnja je bila ogromna. Onda je došla 2009. godina i gospodarska kriza kojoj je upravo prvi na udaru bio sektor građevine. Rezultat: brojni su manji građevinari propali, dok je nemali broj velikih zapao u teške probleme. Pronaći stan za dugoročni najam u Zagrebu ili Splitu, na dobroj lokaciji, za mnoge je ravno dobitku na lutriji. Razlog: u posljednjih nekoliko godina sve je prisutniji trend pomanjkanja stanova na atraktivnim lokacijama u gradovima koji doživljavaju rast turističkog prometa. Brojni su investitori ili sami vlasnici stanova počeli s prenamjenom stanova u apartmane za dnevni najam. No polako se osjeća kako taj segment tržišta postiže svoj vrhunac. Lagano pucketa i taj balon jer ponuda stanova za dnevni najam postaje veća od potražnje, cijene lagano počinju padati, a oni koji su se nadali lakoj i brzoj zaradi, shvaćaju da je to zahtjevan posao koji traži i ozbiljan pristup.

Kriptovalutna groznica

Hrvatsku je mjesecima tresla groznica kriptovaluta, utemeljena na pričama o golemim mogućnostima zarade. Mnogi su zakoračili na nepoznati teren, potaknuti pričama da će na uloženih 10 dolara u konačnici dobiti 100, pa i 1000 ili 5000 posto povrata. Iako ne postoje točne brojke, prema procjenama, lani je oko 25.000 Hrvata kupilo najpoznatiju kriptovalutu bitcoin. A onda, eto vraga, kad strelica rasta krene nadolje, možete samo tužno gledati kako se vaše ulaganje topi, kao sladoled na vrućem ljetnom danu. Mnogi nisu uzeli u obzir to da kriptovalute može izdati praktično bilo tko te da za njih ne postoji jamstvo u vidu monetarne politike neke države. Dodatno nepovjerenje izazvali su "altcoinovi", koji su se nudili u inicijalnim ponudama čija je svrha bila plaćanje novih softvera koji su trebali, a na kraju nisu, stvoriti svoje kriptovalute. Što će ubuduće donijeti tržište kriptovaluta, teško je reći, no svima onima kojima se vrijednost kriptovaluta istopila, preostaje čuvanje tokena u nadi da će im vrijednost možda opet krenuti uzlaznom putanjom. Možda.

 

Ilijana Grgić