Unatoč tome što bi - s obzirom na troškove i nužna ulaganja - prema sudu stručnjaka usluge autoškola morale biti skuplje, vlasnici se ipak prilagođavaju krizi i drže cijenu sata vožnje na relativno niskih 142 kune. U to je uračunat trošak vozila te, među ostalim, i plaća instruktora, pa je jasno da vlasnicima autoškola baš ne cvjetaju ruže

Boris Odorčić
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

Broj autoškola se zadnjih pet-šest godina primjetno smanjio, sa 586 na 381, čemu su ponajviše pridonijeli novi zakonski akti i pravilnici s čijim odredbama mnogi nisu mogli ići ukorak i prilagoditi im svoje poslovanje. Prije početka uvođenja reda 2004. godine ta je djelatnost bila prilično kaotična. Primjerice, instruktor je mogao biti gotovo bilo tko, a nije bilo ni nekog zajedničkog okvira cijena za usluge polaganja vozačkih ispita. Takva situacija pogodovala je nelojalnoj konkurenciji i mnogim drugim nepravilnostima u poslovanju autoškola, što je u konačnici ponekad rezultiralo i neodgovarajućom edukacijom budućih sudionika u prometu.

Nikola Vidaković, predsjednik Udruge Hrvatske autoškole (HAŠ), kaže nam kako su u tom razdoblju selekcije zbog podizanja kvalitete otpali oni koji se iz objektivnih razloga nisu mogli doškolovati, obaviti potrebna ulaganja ili jednostavno nisu imali kapaciteta da bi im se investicije isplatile. A među njima je bio priličan broj kvalitetnih instruktora i predavača, ističe Vidaković. S obzirom na to da je ipak riječ o obrazovnoj djelatnosti kojoj nedostaju dopunski periodični programi koji bi pridonijeli cjeloživotnom učenju, položaj autoškola u Hrvatskoj danas zapravo i nije toliko loš. “Sustav autoškola u Hrvatskoj nije prepušten divljanju i ta djelatnost ima sva obilježja nadzirane djelatnosti. Međutim, još postoje otpori i mnogi vlasnici autoškola tržišne principe pretpostavljaju odgovornosti, što je ključna greška. Na žalost, ni instruktori nisu pošteđeni egzistencijalnih i drugih problema, iako je posve jasno da bi unatoč svemu uvijek morali biti potpuno i profesionalno posvećeni polaznicima”, ističe on.

Vlastiti standardi ispred europskih

Trenutačno recesijsko razdoblje i nedostatak kandidata, nastavlja ovaj inženjer prometa, pokazuje kako bi svaka od aktivnih autoškola, ako nema podružnicu, morala poslovati s najmanje tri, a optimalno četiri instruktora vožnje. “Autoškole koje posluju s dva instruktora vožnje s punim kapacitetom od 1800 nastavnih sati ili više, a imaju cijenu osposobljavanja koja prelazi 6000 kuna i koja im je jedini operativni prihod, teško mogu preživjeti ako redovno servisiraju svoje obveze i posluju sukladno propisima. Smatramo kako će već ove godine dio autoškola kojih ima više u manjim gradovima i mjestima, biti prisiljene na spajanja ili preuzimanja”, naglašava Vidaković.

Govoreći o cijenama, kaže kako nijedna autoškola u Hrvatskoj ne bi smjela osnovnu uslugu vezanu uz polaganje za vozačku dozvolu B kategorije provoditi za manje od oko 5600 kuna (s uključenim PDV-om). “Ta cijena trebala bi jamčiti osnovnu uslugu, a to je, kada govorimo o B kategoriji, 30 sati teoretskog dijela i 35 sati praktičnog dijela nastave. Stjecanje vozačke dozvole je doživotna licencija. A riječ je o trošku koji je otprilike jednak cijeni prosječnog jednotjednog zimovanja ili ljetovanja”, pojašnjava.

Međutim, Vidaković procjenjuje kako bi zbog kontinuiranog rasta troškova te umanjenih prihoda zbog manjeg broja kandidata, najniža cijena trebala biti ipak nešto viša te se kretati oko 6400 kuna. Štoviše, cijena u autoškolama koje nude kvalitetniju uslugu, a posebice u skupljim gradovima, trebala bi biti najmanje 7000 kuna kako bi se omogućilo kontinuirano ulaganje u kvalitetu i standarde usluge. “Na žalost, svjesni smo trenutačne situacije i ekonomskog stanja, pa sve to rezultira time da je sadašna prosječna cijena usluge oko 5900 kuna, a zbog nedostatka posla spušta se prema 5700 kuna”, dodaje on.

Kako mnogim područjima u Hrvatskoj predstoji usklađivanje sa standardima Europske unije, valja naglasiti da procedura polaganja vozačkih ispita, prema Vidakovićevim spoznajama, ni u Uniji nije jedinstvena. U Hrvatskoj, naime, postoje usvojeni vlastiti standardi koje, smatra, treba zaštititi i koje nema potrebe prilagođavati onima u EU-u. “Prema dosad viđenom, sigurno će biti pokušaja nametanja obveze izmjena svega i svačega. Stoga moramo i dužni smo u svemu tomu zaštititi postignuto i inzistirati da se uvaže naše posebnosti. Kako nije riječ o trgovini ili proizvodnji te budući da svaki kandidat ima svoje posebnosti, normizacija u ovom slučaju nailazi na izrazito velike i nerješive probleme”, ističe.

Sve manje dozvola za motocikle

Rajko Petrović, voditelj autoškole Eurospot, među preprekama koje otežavaju poslovanje autoškola u nas ponajprije ističe aktualnu gospodarsku krizu. Zbog nje je u autoškolama manji broj kandidata nego ranije, mladi ljudi polaganje vozačkog ispita odgađaju za neka bolja vremena kada će im kućni proračun biti manje nategnut nego što je za mnoge obitelji sada. A uz manji broj polaznika za dobivanje vozačke dozvole B kategorije, primjetno je manje kandidata i na osposobljavanju za A kategoriju (motocikli). “Prema mojim saznanjima, ove godine je i pet puta manji broj kandidata za polaganje vozačkih ispita za dobivanje vozačke dozvole A kategorije nego prošle, koja je isto tako bila jako loša”, objašnjava ovaj inženjer prometa.

Cijena, pak, polaganja vozačkih ispita u nas oduvijek je bila predmet rasprave u javnosti, a slična situacija je i danas. Jer, potvrđuje Petrović, uvijek postoje oni kandidati kojima se ona čini visokom, dok je s druge strane instruktori i vlasnici autoškola smatraju niskom. “Svakodnevno se susrećem s potencijalnim kandidatima koji stjecanje vozačke dozvole smatraju skupim i još k tomu dugotrajnim procesom”, kaže on i dodaje kako je cijena sata vožnje samo 142 kune s PDV-om, što je relativno malo jer je u tu cijenu uračunat trošak vozila te, među ostalim, i plaća instruktora.

Kako se ovim poslom bavi više od 30 godina, Petrović je upoznat sa svim značajnijim promjenama koje su zahvatile tu nekad brzorastuću djelatnost. Na početku stvaranja države, prisjetio se, u Zagrebu je svaka općina imala jednu autoškolu, osim Trnja u kojem su bile dvije. Onda je njihov broj počeo primjetno rasti tako da je u jednom trenutku, prije nego što je Ministarstvo unutarnjih poslova dobilo nadležnost za tu djelatnost koja je prije 2004. godine bila u rukama tadašnjeg Ministarstva prosvjete i sporta, u Zagrebu bilo osamdesetak autoškola.

Nema više velikih autoškola

O mogućim spajanjima te akvizicijama među autoškolama nema konkretnih informacija. No ne isključuje takav scenarij te naglašava kako je važno istaknuti činjenicu da trenutačno u Hrvatskoj više nema velikih autoškola u kojima radi puno instruktora kao što je bilo nekada. “Danas se sve vrti oko sedam-osam instruktora po autoškoli i to je maksimum, dok ih je nekada, kada se moglo raditi honorarno, bilo puno više”, kaže on naglasivši kako je devedesetih godina u autoškoli Eurospot u jednom trenutku radilo više od 30 instruktora. “Sada je MUP, s jedne strane, ograničio tu slobodu, a s druge strane uveo red”, ističe.

Kako su danas instruktori u autoškolama u stalnom radnom odnosu, ponekad se pojavi jaz zbog nerazmjera tržišne ponude i potražnje. Naime, tijekom jeseni, kada je zanimanje za autoškole veće nego ostalih godišnjih doba, u autoškolama se može pojaviti manjak instruktora što se nekad premošćivalo angažiranjem honorarnih suradnika. Zbog toga autoškole traže optimalan broj instruktora kako tijekom onih dana u godini, kada je smanjena potražnja za njima, netko od njih ne bi sjedio besposlen, ali i da tijekom povećane potražnje za polaganjem vozačkih ispita imaju dovoljno zaposlenika koji se mogu u potpunosti posvetiti budućim vozačima i pružiti im odgovarajuću edukaciju.

Kad je riječ o proceduri polaganja vozačkih ispita, Petrović smatra da je vrijeme koje polaznici provode u autoškolama kratko. “S obzirom na sva ostala životna iskustva, smatram kako je boravak u autoškoli relativno kratak za polaznika. Tih 35 sati praktičnog dijela nastave je također relativno malo jer vožnja nije samo znanje nego i vještina”, zaključuje Petrović.

(PV)
2. lipnja 2010.