Ukupna proizvodnja slatkovodne ribe pala je u odnosu na osamdesete, no postoje uzlazni trendovi. Veliki uvoz takvih proizvoda i deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni pokazuju kako je i na domaćem tržištu moguć rast

Krešimir Sočković
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

Iako su površine šaranskih ribnjaka prepolovljene od osamdesetih godina prošloga stoljeća, podaci Sektora za poljoprivredu, prehrambenu industriju i šumarstvo Hrvatske gospodarske komore pokazuju kako je zadnjih godina taj broj u porastu. Godine 1980. u Hrvatskoj je bilo 12.000 hektara pod ribnjacima u kojima su se uzgajali šarani, 2007. taj je broj pao na 6000 hektara, a u 2008. godini porastao na 7600 hektara.

Uzgoj pastrva od osamdesetih je znatno povećan jer je tada ta riječna riba, inače, vrlo zahtjevna za uzgoj, uzgajana samo na 2,1 hektaru, a 2008. godine na 5,8 hektara.

U proizvodnji slatkovodne ribe je od početka devedesetih zabilježen pad od 57,5 posto - 1990. godine proizvelo se konzumne ribe i riblje mlađi 14.919 tona, dok je to 2008. iznosilo 6337 tona. No trendovi su u godinama prije krize bili uzlazni.

Manje šarana, više pastrve

U odnosu na godine prije devedesetih proizvodnja šarana smanjila se na šestinu tadašnje proizvodnje i u 2008. godini proizvelo se samo 1564 tone. U istom razdoblju proizvodnja pastrve povećala se 2,5 puta i u 2008. godini proizvedeno je 2058 tona te ribe.

I uzgoj amura, soma, bijelog i sivog glavaša, linjaka, smuđa i jegulje bilježe rast proizvodnje, pa je u odnosu na sredinu devedesetih godina porasla za četvrtinu i u 2008. godini proizvedeno 854 tone te ribe.
Struktura proizvodnje znatno se promijenila jer je u devedesetima u uzgoju dominirao šaran sa 83 posto udjela u proizvodnji, dok je pastrva imala samo sedam posto udjela. U 2008. godini 46 posto uzgojene ribe bila je pastrva, dok je šaran imao udio od 35 posto.

Zadnjih godina od gospodarske grane koja je donosila suficit i slatkovodno ribarstvo otišlo je u minus. Početkom tisućljeća slatkovodna riba gotovo se u Hrvatsku i nije uvozila. Uz stagnaciju u proizvodnji, zadnje dvije godine ostvarujemo deficit koji je prošle godine iznosio 764.000 američkih dolara. Hrvatski izvoz proteklih godina bilježi pad, pa je sa 2,8 milijuna američkih dolara u 2007. pao na 1,9 milijuna u prošloj godini. Istodobno je u istom razdoblju uvoz porastao sa 2,2 milijuna dolara na 2,6 milijuna, a u 2008. godini čak je uvezeno slatkovodne ribe za 3,5 milijuna.

U izvozu proteklih godina pad bilježi šaran kojeg je u 2009. godini izvezeno u vrijednosti od 130.000 dolara što je upola manje nego godinu ranije. Istodobno izvoz pastrve porastao je za četrdesetak posto te je lani premašio 600.000 dolara. Ostale slatkovodne ribe tijekom 2009. izvezeno je u vrijednosti od 1,9 milijuna dolara.
Uvoz je u 2009. godini smanjen u svim segmentima. Šarana je uvezeno 77 posto manje, pastrve 201 posto, a ostale ribe 22 posto manje. Ipak, ukupne vrijednosti uvoza još su velike.

Uzgajateljima slatkovodne ribe najveći su problemi previsoki iznosi vodnogospodarskih naknada, potom pravni status njihovih ribnjaka te naknada šteta od zaštićenih ptica koje jedu pastrve. Nužno je i financijski ojačati sektor, a potrebna su i ulaganja u tehniku i tehnologiju, koje bi trebale pratiti i marketinške aktivnosti. Posljednjih godina riješena su pitanja veterinarske naknade kao i ekološke zaštite ribnjaka od ribojednih ptica kod šaranskih ribnjaka.

Visoka davanja priječe rast

Čini se da se novim zakonskim prijedlozima neće izaći u susret uzgajivačima jer je potkraj prošle godine donesen novi Zakon o vodama i Zakon o financiranju vodnog gospodarstva, dok su dodatne uredbe o naknadama ostale na snazi i ove godine. Ribari očekuju kako će se novim aktima propisati i veće naknade što će zasigurno otežati poslovanje u tom sektoru.
Sada prosječni ribnjak veličine oko 1000 hektara s vodnim potrebama od 18 milijuna prostornih metara i poslovnim prostorom od 1000 četvornih metara te prinosom od 750 kilograma po hektaru mora platiti godišnje više od pola milijuna kuna vodne naknade. To znači da se za naknadu daje 21 posto prodajne cijene ribe (godišnja prodaja 510 kilograma po hektaru ribnjaka i po cijeni od 15 kuna po kilogramu, uz ciklus uzgoja od tri godine).

Ako se tome doda koncesija za korištenje javnog dobra, naknade za korištenje i praćenje stanja poljoprivrednog zemljišta, taj udio raste na četrdesetak posto.

(PV)
8. srpnja 2010.