e-Privredni

A+ A A-

Definitivno nam fali suvisla poljoprivredna politika

U društvu Denisa Matijevića, predsjednika Uprave AgroFructusa, obišli smo pogone nekoliko tvrtki u sastavu Grupe koju čini osam kompanija u Hrvatskoj i inozemstvu te se iz prve ruke upoznali s njihovim poslovanjem. AgroFructus se specijalizirao za proizvodnju, otkup, skladištenje, pakiranje te prodaju svježeg i prerađenog voća i povrća, a tijekom našeg posjeta vidjeli smo kako neki od popularnih proizvoda s polica domaćih trgovina prolaze onaj famozni put – od polja do stola.

Matijević je kompaniju osnovao 2009. godine i u relativno kratkom roku došao do pozicije ne samo hrvatskog, već i regionalnog lidera u branši pa danas otkupljuju više od 120.000 tona voća i povrća godišnje, dok im prihodi premašuju 600 milijuna kuna. On sam se tim poslom bavi od mladih dana, a kroz razgovor s njim jasno se vidi da je odlično upoznat sa svim aspektima poslovanja te da je na čelo kompanije došao prošavši sve stepenice koje jedan šef treba proći da bi znao cijeniti radnike, kooperante i kupce.

Mladi imaju strašnu volju

“Nije bilo lako doći tu gdje smo danas, ali od početka sam imao viziju što želim i na tome sam radio. Nadam se da će sve što smo stvorili ostati našim mladim zaposlenicima“, kaže Matijević, a upravo te mlade stručnjake koje spominje sreli smo u svakom od pogona koji smo posjetili. “Oni imaju strašnu volju pa ih puštamo da rade, da donose odluke. Ja ih usmjeravam, ali oni odrađuju posao. Evo, uzmimo za primjer raspravu o podlozi za naš staklenički uzgoj. Raspravljali smo koju podlogu odabrati i na kraju je naš voditelj odabrao staklenu vunu s kojom je malo kompliciranije raditi, ali daje bolju kvalitetu proizvoda. Argumentirao je svoj odabir i mi smo to prihvatili. Srećom, imamo dosta takvih ljudi, a njih ne možeš platiti samo novcem, oni moraju imati veliku volju za poslom i uživati u njemu”, objašnjava Matijević.

Taj se staklenik nalazi se u Magadenovcu i dio je proizvodnje njihove tvrtke Višnja Panonia od koje dogodine očekuju 400 tona višanja sa 20 hektara nasada koje su podigli uz pomoć EU fondova. Prošle godine su se akvizicijom tvrtke Plod prirode proširili i na stakleničku proizvodnju povrća na gotovo 40.000 četvornih metara. Trenutačno uzgajaju papriku baburu, a iako je u planu dodatna modernizacija staklenika do kraja godine, već su i dosadašnjim potezima dobili za 10 kilograma veće prinose po kvadratu, što bi nakon završetka planiranih ulaganja od milijun eura trebalo narasti na 25 kilograma po kvadratu, odnosno 900 tona paprike godišnje. Sama proizvodnja je u velikoj mjeri automatizirana, po stakleniku zuje bumbari koji oprašuju biljke, a zbog njih se količina kemikalija u uzgoju mora smanjiti na minimum.

Prilike za kooperante

Iako nepregledni redovi nasada impozantno izgledaju, a još će se i proširiti za 1,5 hektar za proizvodnju rajčice, vlastita proizvodnja AgroFructusa je zapravo dosta skromna u ukupnom udjelu poslovanja. “Ogromnu većinu voća i povrća uzimamo od kooperanata koji su 70 posto iz Hrvatske, a 30 posto iz BiH i Makedonije. Ovo proizvodnje što imamo zapravo služi kao pokazni primjer za kooperante. Znate kakvi su seljaci kod nas, nepovjerljivi, ali ovako kad vide da ja sadim neku kulturu, lakše se odluče i oni”, naglašava Matijević, uz napomenu da po njegovoj procjeni AgroFructus drži od 15 do 20 posto legalne proizvodnje voća i povrća u Hrvatskoj.

Kako nemamo samodostatnu proizvodnju praktički ni jedne vrste voća i povrća to otvara velike prilike za kooperante. Kad je riječ o uvozu, Matijević ga ne vidi kao problem, dapače. “Ono što nam nedostaje možemo uvoziti, bolje nego da silimo proizvodnju svega jer to očito ne ide, jednostavno nismo konkurentni. Uzmite primjer mladog krumpira koji u sezoni dolazi iz Egipta i Cipra, košta tri kune, a naš domaći bi bio 30 kuna. Nema se smisla s tim natjecati, već treba pronaći niše u kojima možemo biti konkurentni, poput proizvodnje jabuka, krušaka, običnog krumpira, luka ili kupusnjača”, smatra Matijević pa dodaje kako se kod nas često pričaju priče bez utemeljenja u stvarnosti, koje onda utječu i na donositelje odluka, a sve rezultira bizarnim zakonima i promašenim poticajima. Primjerice, često možemo čuti kako nam nedostaje hladnjača za skladištenje jabuka jer se barata napuhanim brojkama proizvodnje veće od 60.000 tona, dok realno proizvodimo oko 35.000. Hladnjača imamo sasvim dovoljno, ali to nije spriječilo naše vlade da potiču njihovu izgradnju na osnovu sasvim krivih podataka. Hladnjača nam, dakle, ne nedostaje, ali ono što nam definitivno fali jest suvisla poljoprivredna politika i strategija koja bi odredila što želimo proizvoditi i poticati”, smatra Matijević.

“Mi već 25 godina govorimo o našim potencijalima i smatram da bi napokon trebali donijeti konkretne mjere kako bi se ti potencijali realizirali kroz proizvodnju, ali to se neće dogoditi samo od sebe. Po meni je ključna stvar da se donese strategija koja će definirati što proizvodimo i za koga, kako ćemo provoditi nužnu regionalizaciju, komasaciju i projekte navodnjavanja, što je sve nužno da bi naša proizvodnja bila konkurentna”, naglašava Matijević i napominje kako su investicije ono što je navažnije za oživljavanje domaće poljoprivrede. Ističe kako AgroFructus može u suradnji s drugim ozbiljnim proizvođačima pokrenuti novi investicijski ciklus koji će ljudima pokazati da se u poljoprivredi mogu postizati dobri rezultati i da se od nje može živjeti.

A lijepo je vidjeti da Matijević živi u praksi ono što pripovijeda. Odlično se to vidi i na idućoj postaji našeg obilaska, potpuno automatiziranom gljivarniku partnerske tvrtke Fungus Panonia koji se prostire na 1500 četvornih metara. Izgradili su ga prije dvije godine za 12 milijuna kuna, opet uz malu pomoć EU fondova, a proizvodi oko 30 tona bijelih šampinjona mjesečno. Pohvalili su nam se da su prvi u Hrvatskoj uveli nove tehnologije koje im omogućavaju dobivanje najkvalitetnijih gljiva na tržištu. “Pogledajte ovaj šampinjon”, priča Matijević pokazujući nam kapitalca veličine šake. “Ovo je prvoklasna gljiva i u Italiji je jako tražena, no na našem tržištu se traže manji primjerci. To se treba mijenjati jer je šteta da se ne cijeni ovako kvalitetan proizvod”, poručuje, dodajući kako njihovi šampinjoni mogu doseći tu veličinu, a da se ne “rascvjetaju” i izgube na kvaliteti upravo zbog moderne tehnologije uzgoja koju koriste. U sklopu gljivarnika su i sortirnica i pakirnica pa su šampinjoni odmah spremni za police trgovina. Još jedan kuriozitet domaćeg tržišta jest taj da naši kupci zaziru od pakiranja s korijenom gljive koji im produžuje rok trajanja za nekoliko tjedana. Vole podrezane šampinjone i to samo iz estetskih razloga, iako to ide nauštrb kvalitete. Matijević nam kaže kako već na idućem natječaju imaju namjeru aplicirati projekt za udvostručavanje kapaciteta proizvodnje izgradnjom identičnog pogona koji bi ipak bio nešto jeftiniji od prvog jer već postoji dio potrebne infrastrukture.

Ne možemo se fokusirati samo na sebe

Na kraju turneje obišli smo i AgroFructusovu tvrtku Marinada u Slatini, jednog od najvećih proizvođača pasteriziranog voća i povrća u regiji. Marinada ima najmoderniji proizvodni pogon vrijedan 60 milijuna kuna otvoren prije tri godine, koji godišnje preradi 20.000 tona voća i povrća. Asortiman proizvoda im je podijeljen u tri proizvodna programa: slatki, kiseli te HoReCa program. Većinu proizvodnje plasiraju pod privatnim markama trgovačkih lanaca, drže više od 60 posto domaćeg tržišta u segmentu pasteriziranog voća i povrća, a imaju i svoj brend Dora. Matijević elaborira kako im nije isplativo previše ulagati u vlastite brendove jer na privatne marke otpada veliki dio tržišta. “Kad bi se mi odlučili na svoj brend imali bi maksimalno 15 posto tržišta, a ovako držimo više od 60 posto. To je skupa investicija upitne isplativosti. Troškovi marketinga, police, stavljanja na tržište, sve to na kraju košta više od same proizvodnje”, ispričao nam je Matijević, uz napomenu da su se upravo zato odlučili na pakiranje za druge i koncentrirali se na volumen proizvodnje. Upravo ih taj volumen proizvodnje i tjera u nove investicije jer im nedostaje skladišnog prostora pa imaju u planu skoru izgradnju automatiziranog regalnog skladišta, kapaciteta 22.000 paletnih mjesta i vrijednosti oko 50 milijuna kuna. Marinada svoje proizvode plasira na domaće tržište, ali i izvozi u Australiju, Kanadu, SAD, Švicarsku, Švedsku, Njemačku, Češku, Izrael, Sloveniju, Srbiju i BiH. “Naše tržište je malo i uvijek treba gledati širu sliku. Ne možemo se fokusirati samo na sebe, to ne funkcionira na globalnom i EU tržištu gdje više nema carinskih zaštita. Oko 30 posto naše proizvodnje ide u izvoz diljem Europe i svijeta što jasno pokazuje da naši proizvodi kvalitetom zadovoljavaju standarde bilo kojeg tržišta”, poručuje Matijević.

AgroFructusovo sjedište u Donjem Miholjcu uvjerilo nas je da je tu uistinu mjesto gdje se, kao u pjesmi, okreće novac. Njihova proizvodnja svijetli je primjer kako revitalizirati Slavoniju koja nam je tijekom putovanja pokazala svoje lice i naličje – veliki potencijal i bogatstvo koje nudi, ali i derutna i napuštena imanja za koja kao da je vrijeme stalo u prošlom stoljeću. Nadamo se da će se donošenje suvisle strategije i pametnim ulaganjem u poljoprivredu otvarati radna mjesta koja će zadržati Slavonce na rodnoj grudi jer je alternativa toliko tužna da o njoj jednostavno ne želimo ni razmišljati. 

Miro Soldić

Privredni vjesnik d.o.o. Kačićeva 9 Zagreb