Krešimir Bračić, Managing Partner, Corporate Performance Advisory

Možete li zamisliti hrvatska m ala i srednja poduzeća u neobuzdanom rastu u regiji? Croatia osig
uranje ili Hrvatsku poštansku banku u većinskom vlasništvu malih dioničara? Možete li zamisliti što bi značilo da se pola poduzeća koja kandidiraju za predstečajnu nagodbu spasi unosom duga u kapital? Možete li zamisliti što bi za gospodarstvo i buduće generacije značilo da je domicilno stanovništvo priobalja svoju djedovinu, umjesto prodaje po cijenama poljoprivrednog zemljišta (ili jednokratnog inkasiranja građevinskog), konvertiralo u dionice novog uspješnog turističkog poduzeća? Ili što bi za gospodarstvo i za dug države značilo da su autoceste građene kapitalom hrvatskih građana i iseljeništva umjesto kreditima i p
roračunskim sredstvima?

Sve navedeno je moguće u gospodarstvima s visokorazvijenom kulturom dioničarstva, a o tome kakva je u Hrvatskoj najbolje govore podaci Visokog trgovačkog suda: u sudskom je registru upisano 114.884 subjekta s članovima društva. Među njima samo 25.594 ili 22,7 posto ima više od jednog osnivača – člana, dakle jednog isključivog vlasnika. Prema podacima iz SKDD-a među dioničkim društvima oko 60 posto ima jednog većinskog vlasnika, među kojima jedna trećina posjeduje više od 75 posto dionica. Dodatna zanimljivost, u uzorku koji je promatran, među dioničkim društvima bez većinskog vlasnika skoro 40 posto ih je u likvidaciji ili u stečaju!
Kultura dioničarstva bi se mogla odrediti kao stanje svijesti subjekata uključenih u gospodarstvo, u kojem s voljom i s povjerenjem uključuju kapitalna sredstva u zajedničke ulagačke pothvate. Volja i povjerenje su ključne riječi. Volja se očituje kroz prijenos dijela kontrole na druge sudionike, a povjerenje u očekivanju da će sudionici pažnjom dobrog gospodara skrbiti o zajedničkoj dobrobiti sudionika.

Prijenos kontrole odvija se na nekoliko razina. Prije svega, uključenjem kapitalnih partnera. Druga razina je uključenje profesionalnog menadžmenta tj. osoba koje nisu nužno dioničari/udjeličari. Treća razina se pojavljuje kad menadžment pripremu financijskih izvještaja prebacuje na treću osobu, najčešće računovođu.

Kad su u pitanju investitori, ključno je pitanje povjerenja. Prema mom iskustvu, do realizacije zajedničkih ulaganja najčešće ne dolazi upravo zbog premalo povjerenja ili zbog prekomjerne želje za zadržavanjem kontrole.

Ravnotežu može donijeti financijska funkcija koja, kad je odgovarajuće postavljena, sudjeluje u odlučivanju određujući prihvatljivost troškova za društvo, predlažući računovodstvene politike i provodeći ih. Osobni integritet, profesionalna etika te pravila za eskalaciju problema rješavaju većinu operativnih izazova koji se u praksi moraju pojaviti.

Tako rijetki pozitivni primjeri pokazuju kako je moguće naći dobru mjeru. Za veće poduhvate odnos dioničari - revizor - financijski direktor - računovođa, za srednje financijski “controller” - računovođa, a za manje samo računovođa. Definitivno u svakom od ovih primjera oni funkcioniraju kao stup na kojem se može graditi povjerenje.

Zato, da bi se to osiguralo i u primjeni, te da bi se učinkovito unaprijedila dioničarska kultura, smatram potrebnim uvesti profesionalno ovlaštenje za računovođe, osnažiti tu profesiju ekskluzivnim pravom na ovjeru financijskih izvještaja, promovirati visoka etička načela struke te kontinuirano obrazovati članove.

Kad se govori o mogućim učincima unapređenja kulture dioničarstva, najbolji učinak bi bio taj da se, umjesto realizacije ulaganja putem stranog kapitala koji se uporno zaziva, odgovarajuće angažira domaći kapital
te da se bitni gospodarski potencijali zadrže u vlasništvu hrvatskih građana na korist budućim generacijama.

(PV)
3. svibnja 2013.

Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja izradilo je objašnjenje vezano za legalnost zgrada koje su obnovljene prema Zakonu o obnovi u sklopu projekta obnove u ratu oštećenih ili porušenih zgrada. Objašnjenje je poslano na adrese svih županijskih i gradskih upravnih odjela za prostorno uređenje i gradnju.

Iz objašnjenja proizlazi da se zgrade koju su oštećene ili porušene tijekom rata i obnovljene u sklopu projekta obnove, neovisno o njihovom stupnju oštećenja (I., II., III., IV., V. i VI.) i načinu na koji je nadležno Ministarstvo sudjelovalo u njihovoj obnovi smatraju postojećim, tj. zakonito izgrađenim građevinama (zgradama), te se na njih ne primjenjuje Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama.

Republika Hrvatska sudjelovala je u projektu obnove zgrada novčanim potporama, povratom uloženih sredstava, obnovom zgrada, otpisom kredita za obnovu zgrada itd. Status postojećih odnosno zakonito izgrađenih zgrada imaju i zgrade koje je Republika Hrvatska kupila u svrhu stambenog zbrinjavanja.  U dopisu Ministarstva objašnjen je i način na koji se dokazuje da su zgrade obnovljene u sklopu projekta obnove odnosno kupljene u svrhu zbrinjavanja tj. dokumenti koje svrhu dokazivanja treba posjedovati.

Objašnjenje je napisano i odaslano zbog učestalih upita građana, vlasnika obnovljenih građevina i upravnih odjela koji provode postupak legalizacije. Cilj objašnjenja je da se pravilno i ujednačeno provede Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, 86/12) te Zakon o prostornom uređenju i gradnji ( „Narodne novine“, 76/07, 38/09, 55/11, 90/11, 50/12 i 55/12).

Tekst objašnjenja može se pročitati na web stranici Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja.

(PV)
23. travnja 2013.

Dario Dropučić je suvlasnik Absolute designa, tvrtke specijalizirane za dizajn vozila i transportnih sredstava, produkt dizajn, a klijentima nude i inženjerska rješenja.

Njegova poslovna priča je neobična jer se nakon studija na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje specijalizirao za dizajn u automobilskoj industriji i prometu na Politehničkoj školi za dizajn u Milanu. No unatoč ponudama velikih njemačkih automobilskih tvrtki odlučio se s kolegom Vedranom Martinekom vratiti u Hrvatsku i ovdje upotrijebiti svoja znanja. Po povratku su počeli raditi na biciklima i prvim hrvatskim automobilima.

Zašto niste prihvatili ponude velikih automobilskih kompanija za mjesta u njihovim dizajnerskim timovima?
- Kolega i ja imamo nekakav patriotski pogled na to. Da smo mi na školovanje došli iz nekih zemalja trećeg svijeta, koje nemaju perspektivu ulaska na jedno od najkonkurentnijih svjetskih tržišta kakvo je Europska unija, svakako bismo ozbiljno razmišljali o ostanku u inozemstvu. No kako dolazimo iz zemlje s velikim potencijalom, željeli smo se vratiti i pomoći svojim idejama i znanjem u stvaranju dobrih, novih i prije svega konkurentno i kvalitetno oblikovanih proizvoda. Hrvatsko gospodarstvo i hrvatske tvrtke koje se žele boriti na svjetskom tržištu trebaju našu pomoć i tu smo da im pomognemo. Mi smo Europa i zemlja smo u kojoj se znanje može pokazati. Našoj odluci o povratku pridonijela je i činjenica da biti dio jednog velikog sustava - kakvi su dizajnerski odjeli velikih autokuća poput McLarena ili Audija - ograničava kreativnost. Lijepo je biti dio nečeg velikog, no mislim da imamo vremena i da odavde možemo raditi velike i dobre stvari za velike kompanije. A trend u razvoju novih prijevoznih sredstava i sustava upravo je outsourcing: naša je prednost to što smo mali studio koji najbrže može odgovoriti na zahtjeve klijenta, te u suradnji s kooperantima razviti prototip i predati ga klijentu na daljnju doradu i pripremu za proizvodnju. Možemo biti konkurentni iz Hrvatske po nižim cijenama, a ujedno nuditi vrhunsku uslugu i domaćim tvrtkama po cijenama nižim od onih na zapadu.

Vaša tvrtka postoji relativno kratko, no niz je projekata na kojima ste radili. Koji su vam najznačajniji?
- Prvi značajni projekti bili su naši diplomski radovi, na kojima smo surađivali s velikim automobilskim kompanijama. Ja sam radio koncept za novu generaciju Lamborghinijeva modela Gallardo, a kolega Vedran za novi McLarenov koncept 2020, hibridni prototip sportskog terenca. Dijelovi našeg dizajna su se našli na novim konceptnim modelima, poput moje haube na prototipu Lamborghinija Sesto elemento. Tijekom studija smo surađivali s kolegama koji su došli na školovanje iz različitih dijelova svijeta, i to je svojevrsno bogatstvo koje možemo ponuditi svojim klijentima u budućnosti: ako netko želi proizvoditi nešto za tržišta s kojih dolaze naše kolege, imamo upravo prave kontakte kojima se izravno mogu obratiti. Radili smo i na projektu za hrvatski Dakar tim koji je uspješno izveden, čitavo je vozilo hrvatski proizvod osim motora koji je američkog podrijetla. No zbog nedostatka sredstava za sada još neće ići na tu svjetski poznatu utrku. Radili smo niz koncepata za Audi, dizajnirali smo tenisice za vozače automobilskih utrka, kao i neke konkretne proizvode za hrvatske naručitelje. Za malu hrvatsku tvrtku Custom Creations, koja se bavi izradom prototipa i koja je radila prototip automobila XD za Dok-ing, radili smo dizajn unutrašnjosti vozila. Surađivali smo i na drugim projektima, a jedan od njih je prototip bicikla Black tie bike after 5, nakon kojeg je tvrtka Visio bike tražila oblikovanje za svoj Visio bike - bicikl za oba spola, što je bilo relativno teško. Radili smo i na dizajnu robota za ispitivanja i kontrolu rada u nuklearnim elektranama. Mnogo je još projekata u tijeku, a ozbiljno se pripremamo na još jedan projekt električnog vozila.

Mogu li hrvatske tvrtke i dizajneri biti konkurentni na zajedničkom europskom tržištu?
- Definitivno je moguće biti konkurentan. Imamo niz prednosti pred zapadnim dizajnerskim studijima - prije svega to je ista kvaliteta za nižu cijenu. Europsko gospodarstvo pokreću upravo mala i srednja poduzeća, a ona nemaju potrebu za stalnim inhouse dizajnerima. Upravo tu je mjesto za domaće dizajnere i tvrtke i njihove proizvode. U Hrvatskoj ima definitivno premalo takvih studija, a ista je situacija i u regiji. Da udvostručimo broj tvrtki koje se bave ovim poslom, i dalje bismo imali što raditi. No neke se stvari kod nas moraju promijeniti. Kada razgovaram s našim poduzetnicima, imam osjećaj da nemaju hrabrosti za razvoj novih proizvoda iako im to u nekom periodu može donijeti veći profit. Odabiru raditi kako su radili do sada i čekati što će im vrijeme donijeti. Svi se posebno boje razvijati u vremenima krize, no to je neminovno, bez toga se ne može. Onaj tko želi konkurirati na zajedničkom tržištu mora znati gdje će biti za pet ili deset godina i što će tom tržištu nuditi.

Trebamo li studirati na domaćim fakultetima ili u inozemstvu?
- Preporučam svakome da ode barem na koji semestar u inozemstvo kako bi se susreo s drugim kulturama i načinima razmišljanja. Ali i drugim konceptima školovanja, u kojima se više cijeni praktičan rad i gdje se diplomski radovi brane na konkretnim projektima u konkretnim velikim tvrtkama. To vrijedi i za ekonomiste, računalne stručnjake, dizajnere... Na razvoju automobila sam radio s kolegama iz cijelog svijeta i moja iskustva govore da ljudi različito doživljavaju pojam sportskog automobila. Moramo biti svjesni da ljudi iz Švedske drugačije vide stvari od nas i zbog toga se trebamo “križati” želimo li raditi proizvode za ta tržišta. Moramo putovati, ići na izložbe, učiti na drugim fakultetima u drugim državama. Moramo više riskirati, previše smo zatvoreni prema drugim idejama. Još uvijek, na žalost, kad izlazimo na zabavu, ne odlazimo u nedaleku Budimpeštu, nego istu količinu novca koju bismo tamo potrošili i usput nešto i vidjeli, potrošimo u najbližem kafiću ili diskoteci. Ako promijenimo taj stav, postat ćemo konkurentni i moći ćemo odgovoriti na dizajnerske i sve druge poslovne izazove bilo gdje u svijetu.

(PV/K.S.)
19. travnja 2013.

U novom Zakonu o normizaciji neće biti bitnih promjena te će zbog toga već sljedeći tjedan biti upućen Vladi, kako bi stupio na snagu do 1. srpnja 2013. godine, najavio je Miran Škerl, ravnatelj Hrvatskog zavoda za norme (HZN) na ISO Forum Croaticumu u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Sadašnji Zakon o normizaciji usklađen je s europskim zakonodavstvom, a izmjene se prije svega odnose na implementaciju Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća. Europska komisija smatra da je glavni nositelj normizacije industrija koja inicira promjene na tom području i ujedno financira te procese, istaknuo je Škerl. Normizacija mora biti u službi konkurentnosti i osvajanja trećih tržišta, a naročitu važnost valja posvetiti informiranosti malih i srednjih poduzetnika o normizacijskim procesima.

Od 1. srpnja 2013. godine, kada Hrvatska postaje punopravna članica Europske unije, za djelatnost normizacije u proračunu će biti namijenjeno između 12 i 13 milijuna kuna, najavio je Nenad Nikolić iz HZN-a. HZN se financira uglavnom iz državnog proračuna, uz oko 30 posto vlastitog prihoda. Ima 173 aktivna tehnička odbora s oko 2600 članova iz industrije, inženjerskih komora, znanstvenih i obrazovnih ustanova, strukturnih udruga te tijela državne uprave. Do 31. prosinca 2012. objavljeno je 28.713 normativnih dokumenata, a trenutačno je u hrvatski normizacijski sustav prihvaćeno oko 95 posto europskih normi.

(PV)
18. travnja 2013.