Disrupcija uredskog rada - razlog za zabrinutost ili radost

Do prije pola godine upravljačke strukture ponavljale su mantru da 'ljudi imaju otpor prema promjenama', pri čemu to nije dokazalo ni jedno znanstveno istraživanje. Stoga se postavlja pitanje nije li ta rečenica trebala biti alibi za sve neuspjele 'change' projekte. Ljudi imaju otpor prema besmislenim change projektima, a posebno onima o kojima se odlučilo iza zatvorenih vrata i koji ni na koji način ne poboljšavaju sustav stvaranja vrijednosti.

Harvard Business School i BCG Henderson Institut ispitali su tisuće poslovnih lidera i zaposlenika diljem svijeta te otkrili znatan jaz u percepciji: zaposlenici su daleko spremniji i sposobniji prihvatiti promjene, no što njihovi poslodavci pretpostavljaju.

No, COVID-19 naučio nas je da nismo samo daleko spremniji, već su promjene sastavni dio našeg života. Povratka na staro nema. Proteklih godina slušamo o disruptorima i disrupcijama s tržišta, no da će nas zateći i disrupcija uredskog načina rada, to zasigurno nismo očekivali, barem ne u tolikim razmjerima.

Prije tri tjedna Oliver Bäte, CEO Allianza, izjavio je kako će u budućnosti 40 posto njihovih zaposlenika raditi od kuće, a Siemens najavljuje kako će se, od pet dana u tjednu, samo dva provoditi u uredu.

Dijana Vetturelli / Foto: Privredni.hr 

Jesmo li tu vijest dočekali s radošću ili zabrinutošću? Razmišljanja su podijeljenja. I dok je to zanimljivo onima čiji stambeni uvjeti dopuštaju rad od kuće, iz vikendice i slično, ima onih koji pate u skučenom prostoru i postavljaju si pitanje zašto se ne mogu vratiti u ured. Jesmo li osvijestili i ulogu žena i što te promjene znače za razvoj karijere? Što je s digitalnim detoxom koji se proteklih godina promovirao? Je li godišnji uistinu godišnji ili smo i dalje dostupni? A naposljetku, što to znači za organizacijsku kulturu, osjećaj zajedništva, razmjenu, učenje i organizacijsko stvaralaštvo?

Rad od kuće povezuje se s tehnološkim napretkom i visokim stupnjem digitalizacije, no u sebi skriva brojne opasnosti o kojima se još uvijek vrlo tiho progovara, primjerice,  nedostatak komunikacije što loše utječe na raspoloženje zaposlenika i efektivnost.

Neki tvrde kako su otkrili da su mnogo efikasniji, no jesu li i efektivniji? Operativni sastanci vođeni putem Teamsa, Zooma, Webexa i slično ne mogu zamijeniti pogled u oči, razgovor u hodniku, kuhinji ili prolazu i poticanje kritičkog razmišljanja / propitkivanja. Prolaze se tzv. to do liste i stvara privid osjećaja zadovoljstva. No, rade li se prave stvari? I što se događa s neformalnom organizacijskom strukturom i domenom stvaranja vrijednosti?

Mogla bih nastaviti popis s brojnim drugim aspektima i na osobnoj i na organizacijskoj razini, no ako ste si uzeli malo vremena i razmislili, već ih znate i sami.

I dok god PR-ovska mašinerija pokušava dočarati kako je rad od kuće odličan, razmišljam o riječima austrijskog predvodnika moderne ekonomije Ernsta Weichselbauma, koji je rekao: "Fokus nije na ljudima, već na činjenici da se ljudi međusobno susreću.”

Kada bi fokus bio na čovjeku, tada bi on bio i problem, a ne rješenje. No, za efektivnost kompanije ključni su kvaliteta naše interakcije i susreta. Ako menadžeri nemaju i ne dijele sa svojim zaposlenicima svjesnost o tome te ne stvore okvire za susrete i dijalog, ne vidim kako će kompanije stvarati dodane vrijednosti, i za svoje kupce, i za svoje zaposlenike.

Danas nam je potrebno više razumijevanja za kontekst vremena u kojem se nalazimo, novi pristupi definiranju rada i suradnje, samoorganizirajuće timsko učenje te stvaranje okvira i formata za kontinuiranu razmjenu i socijalnu bliskost.

Stoga, kada slavimo tehnološki napredak koji je omogućio rad od kuće, nemojmo zaboraviti koje su to ljudske potrebe i potrebe za stvaranje dodane vrijednosti u doba kompleksnosti.