U krizi se privatnom sektoru ne može pomoći rezanjem plaća u javnom

Ovo nije klasična ekonomska kriza, već se radi o katastrofi koja će izazvati tektonske poremećaje naše civilizacije, kaže Željko Garača, profesor s Ekonomskog fakulteta u Splitu. Smatra da će se postojeće dogme o potpuno tržišnom gospodarstvu morati preispitati te dodaje da kompleksnost krize zahtijeva novi i inovativni pristup, prije svega njenom sveukupnom sagledavanju, ublažavanju, a onda i prevladavanju i otklanjanju izvjesno teških posljedica. U razgovoru za Privredni profesor Garača komentirao je mjere Vlade, banaka i HNB-a, ali i ponudio konkretna rješenja za ublažavanje krize.

Kako vidite opću situaciju u vezi s pandemijem koronavirusa i kakve će biti posljedice za gospodarstvo?

Suočeni smo s nikad dosad viđenom situacijom. Nalazimo se nespremni na potpuno novom terenu. Ovo nije klasična ekonomska kriza. Uvijek sam se kao znanstvenik trudio na neki način biti suzdržan u javnoj objavi najcrnjih scenarija, ali ovog puta reći ću da se radi o katastrofi koja će izazvati tektonske poremećaje naše civilizacije. Iako se već dugo spominjala nužnost nadolaska ekonomske krize zbog pojave nekih slabosti svjetskoga gospodarstva, ova kriza ju je preduhitrila. Izazvana je zdravstvenom krizom zbog pandemije koronovirusa koja je pak u početku u velikom dijelu svijeta bila podcijenjena. Ostali smo zatečeni kada je udarila punom snagom i nemamo jasne odgovore kako na nju odgovoriti. Svaka zemlja misli na svoj način, poduzima mjere prema vlastitim stavovima. Nedostaje koordiniranost na globalnoj razini što sigurno umanjuje efikasnost suzbijanja negativnih posljedica. Kriza se zatim proširuje na psihološku, kroz pad povjerenja u institucije, pa sve do ideološke krize i jačeg preispitivanja do sada neprikosnovene neoliberalne ideologije.

Ne računati na međunarodnu solidarnost

Što napraviti?

Kompleksnost krize zahtijeva novi i inovativni pristup prije svega njenom sveukupnom sagledavanju, ublažavanju, a onda i prevladavanju i otklanjanju izvjesno teških posljedica. Postojeće dogme o potpunom tržišnom funkcioniranju gospodarstva, pa i društva u cjelini morat će se preispitati. Stari recepti i prioriteti morat će se revidirati. Kriza će biti izuzetna, a zapravo već jest, po uzrocima, sadržaju, intenzitetu i posljedicama. Usporedba s prethodnim krizama nije uputna. Početni optimizam da će kriza kratko trajati ubrzano napušta sve koji su gajili tu nadu. Još se pitamo koliko će trajati, ali nade da će treći kvartal donijeti oporavak meni se čine nerealne jer je već vrlo izvjesno da će drugi kvartal ove godine donijeti najžešći udar ekonomske krize. Glavna odgovornost za prevladavanje ove krize bit će na nacionalnim državama jer je ono što smo vidjeli od međunarodne solidarnosti zanemarivo, pogotovo na razini Europske unije, koja je navodno upravo utemeljena na solidarnosti, a zakazala je sada kada je najpotrebnije. Kad kažem države, mislim prije svega na vlade i središnje banke. Naravno da je uloga svih institucija izuzetno važna, ali ove dvije imaju moć da učine najviše. Upravo se na njih odnosi primjedba da treba odbaciti ekonomske dogme dostatnosti tržišnog samoreguliranja. Moraju se mijenjati ciljevi njihovih politika, same politike te poduzimati radikalne mjere.

Jesu li donesene mjere Vlade primjerene ovom trenutku i jesu li dovoljne?

Neposredno prije objave mjera Vlade javno sam iznio osobna očekivanja kakve bi one trebale biti, ali sam ostao razočaran nakon njihove objave. Ono što me ohrabrivalo je činjenica da su, uz Vladu, mjere pomoći gospodarstvu najavile i privatne banke, ali posebno mi je dala nadu najava promjene ponašanja HNB-a u smjeru onoga što mislim da središnja banka mora biti, a u prošlosti je to izbjegavala. Ova tri moćna „igrača“ koordiniranim mjerama mogu ostvariti optimalne učinke ako postave prave ciljeve. Nadajmo se da hoće. Ipak, mislim da Vlada nije shvatila ozbiljnost krize koja predstoji i da se preoprezno uputila s nekim mjerama koje zapravo nisu velika pomoć gospodarstvu, pogotovo privatnom sektoru, mikro, malim i srednjim poduzećima. Najava da slijedi drugi paket mjera pokazuje da je i Vlada svjesna da nije dovoljno napravila. Kritike poduzetnika i struke da mjere nisu dovoljne jedinstvene su kao rijetko kada. Svi su za veću i pravu pomoć gospodarstvu. No, nakon toga nastaju razlike u tome kako to ostvariti i, što je još važnije, kako osigurati sredstva za tu pomoć.

Odgađanje poreznih obveza nije pomoć - već opterećenje

Možete li reći nešto konkretnije o samim mjerama?

Odmah moram napomenuti da mi je prvo očekivanje bilo da se ne smiju ponoviti pogreške fiskalne i monetarne politike iz prethodne krize. Na primjer, žrtvovanje likvidnosti ili podizanje poreza. Za sada se čini da neće biti tako, iako se već mogu nazrijeti i drukčiji stavovi nekih ministara. Očekivao sam od Vlade drukčiji pristup. Donesene su 63 mjere i već me to odbilo od njihova detaljnijeg proučavanja. Očekivao sam da se donese manji broj, ali jasnih i jačih mjera koje bi se odnosile na cijelo gospodarstvo, a ne ciljane mjere za pojedine kategorije i djelatnosti. To je trebalo ostaviti za drugi paket mjera kada se vidi tko će stvarno i u kojoj mjeri biti najviše pogođen jer, uz rijetke iznimke, svi će biti pogođeni krizom. Ovim mislim da je trebalo donijeti mjere rasterećenja gospodarstva koje bi mogle ostati i nakon krize, zatim mjere koje bi suspendirale neka davanja poduzetnika barem za ovu godinu. U prvu skupinu ulazi niz parafiskalnih nameta, a u drugu suspendiranje poreza na dobit, obveznih članarina te paušalnih poreza i pristojbi te sličnih parafiskalnih nameta. Odgađanje poreznih obveza nije pomoć, već se može gledati kao buduće opterećenje gospodarstva koje će otežati oporavak. Svima kojima je država zabranila rad ili ograničila djelatnost, ujedno mora osigurati minimalne plaće i pokriće fiksnih troškova kao što su zakupi poslovnih prostora, opreme i slično. Uz to, mislim da bi država trebala nagraditi i sve one koji nastavljaju rad u ovim izuzetno teškim i rizičnim okolnostima. Sve to u financijskom smislu država mora preuzeti na sebe dok traje kriza. Mislim da su mjere snažnije trebale ići u tom smjeru.

Kažete da bi država trebala na sebe preuzeti velike financijske obveze, može li to proračun izdržati?

Prije svega, ovo je situacija u kojoj treba zaboraviti fetišiziranje uravnoteženog proračuna i prihvatiti proračunski deficit kao sredstvo prevladavanja krize. Ujedno treba odbaciti stavove da deficit proračuna i zaduživanje države služi samo za spašavanje javnog sektora. Problem javnog duga nije to sam po sebi. Problemi se javljaju ovisno o tome gdje se i po kojoj cijeni zadužuje te na što se troši pozajmljeni novac. Uobičajena mantra da se država zadužila i potrošila taj novac za svoje potrebe i da je on „nestao“, nije točna. Istina je da je ukupni javni dug završio u privatnom sektoru. Je li ta transmisija uvijek dovoljno efikasna i pravedna, drugo je pitanje. U tom smislu mnogo očekujem od HNB-a te Vlade i Sabora koji moraju omogućiti direktno financiranje države primarnom emisijom kuna, a ne samo privatnih banaka, što HNB već čini. Dakle, zaduživanje države čini se neminovnim, ali protiv sam zaduživanja na tržištu kapitala, iako su trenutne kamate na državne obveznice izuzetno male, što ne znači da neće porasti kada se bude morao refinancirati javni dug. Moramo pokazati da smo država koja ima svoju valutu i HNB obvezati na financiranje troškova krize.

Može li se privatnom sektoru pomoći smanjivanjem plaća zaposlenih u javnom sektoru? Niz je takvih inicijativa.

Ideje o tome kako se u krizi privatnom sektoru može pomoći smanjenjem plaća i otpuštanjima u javnom sektoru smatram potpuno pogrešnim. U prošloj krizi, na temelju vlastitih modela i izračuna, pokazao sam da bi, recimo, smanjenje plaća u javnom sektoru za 10 posto dovelo do gubitka oko 1.500 radnih mjesta u privatnom sektoru, dodatnog pada BDP-a, a deficit i javni dug ne bi se smanjili, ali bi porastao udio javnog duga u BDP-u. Smanjenje plaća u javnom sektoru u krizi ne stvara prostor za porezno rasterećenje. Racionalizaciju javnog sektora trebalo je obaviti u vrijeme ekonomskog rasta. Sve ovo bilo je javno objavljeno i nitko to nije argumentirano opovrgao. Siguran sam da bi slične rezultate dobio i za ovu krizu.

Suspendirati mirovinsku reformu

Ponudili ste i neka vlastita rješenja, o čemu se radi?

Sklon sam istraživati i nuditi rješenja o kojima se inače ne razmišlja ni u glavnostrujaškoj znanosti, a još manje u politici. Već nekoliko godina bavim se kritikom mirovinske reforme, posebice drugim mirovinskim stupom, ukazujući na ogromne štetne posljedice koje je reforma nanijela hrvatskom gospodarstvu, ali i društvu u cjelini. Suština problema jest u takozvanom tranzicijskom trošku te reforme koji plaćamo putem nepotrebno viših poreza, a što je još gore, taj se dio poreznih prihoda ne vraća u gospodarstvo, već se prelijeva u financijski sektor. Prošle godine gospodarstvo i građani Hrvatske platili su blizu 10 milijardi kuna poreza više nego što je potrebno, a on se prelio u financijski sektor, sve radi navodno boljih mirovina u budućnosti. Pokazao sam znanstveno da je to netočno. Slično je bilo i prethodnih godina.

Što predlažete?

Predlažem da se, ako već ne postoji društvena snaga i politička volja da se mirovinska reforma ukine, barem suspendira na određeno vrijeme. Obustavljanjem uplata u privatne mirovinske fondove i upućivanjem novih umirovljenika u prvi stup oslobodila bi se ogromna sredstva koja bi najvećim dijelom omogućila podmirenje zbog krize naraslih rashoda u vrijeme smanjenih prihoda državnog proračuna. Samo bih još kratko napomenuo da sam prije dvije godine predlagao uvođenje kriptokune, domaće kriptovalute u sklopu projekta pomoći blokiranima. Ideja nije prihvaćena niti za razmatranje, ali mislim da bi sustav koji je trebao to podržati dobro došao i u svladavanju ove krize. Nalazimo se u vremenima u kojima se ni jedna razrađena ideja ne smije apriori odbaciti jer se nekome ne čini dobrom ili odstupa od postojećih dogmi. Svima su puna usta potrebe inovacija. Pokušajmo i s inovativnim rješenjima krize jer ona je drukčija od prethodnih.