Magazin
Gospodarski rast - na putu prema gore
Nakon šest uzastopnih recesijskih godina, Hrvatska od 2015. godine bilježi pozitivnu tendenciju rasta gospodarstva, odnosno njegov oporavak. Na razini EU oporavak nakon globalne ekonomske krize dogodio se mnogo brže u najrazvijenijim članicama Europske unije, posebice kod Švedske i Njemačke, koje su već godinu dana nakon krize ostvarivale vrlo izražene stope rasta. Konkurentnost i nacionalni rast Gospodarstva EU10 zemalja, odnosno zemalja središnje i istočne Europe s kojima se Hrvatska često uspoređuje, imala su bržu dinamiku rasta. Naime, gospodarski pad nije bio toliko oštar, a oporavak je bio brži i kraći nego u slučaju Hrvatske. Najbrža dinamika realnog rasta hrvatskoga gospodarstva zabilježena je 2016. godine (+3,5 posto), kada je rast bio iznad stope rasta EU, koja je tada dosegnula 1,9 posto. Te godine zamjetan rast bio je vidljiv kod svih članica EU10, dok je jedino Češka imala zamjetan pad stope rasta u odnosu na prethodnu godinu. Kada se promatra ono što je najviše utjecalo na ostvarivanje solidne stope rasta Hrvatske u 2016., potrebno je istaknuti rast inozemne potražnje, odnosno izvoza roba i usluga, koja je povećana 6,7 posto. Dodatno, zabilježeno je ubrzavanje rasta domaće potražnje, posebice osobne potrošnje. Godina 2016. obilježena je najvećom stopom rasta industrijske proizvodnje (+5,0 posto) u posljednjih 10-ak godina. Djelatnosti koje su najvećim dijelom generirale ubrzanje stope rasta, ali i rasta proizvodnje, obuhvaćale su trgovinu na malo i veliko, prijevoz i ugostiteljstvo te prerađivačku industriju. Ostvarenim dinamičnijim rastom u 2016. utjecalo se na smanjenje razlika u razvijenosti Hrvatske i EU. Naime, rastom koji je bio veći od rasta cijele Unije, Hrvatska se počela približavati prosjeku razvijenosti EU. Hrvatska je 2016. godine bila na 59 posto razvijenosti u odnosu na prosjek EU, a u kontekstu EU10 članica, sve zemlje srednje i istočne Europe rasle su bržom dinamikom, dok se jedino gospodarstva Hrvatske i Slovenije nisu vratila na razinu iz pretkrizne 2008. godine. Tako je Hrvatska bila 14,9 posto ispod prosječne razvijenosti članica EU10, dok je njihova razlika pretkrizne 2008. godine iznosila samo 2,5 posto. Usporavanje dinamike kretanja bruto domaćeg proizvoda u 2017. godini iznosilo je na godišnjoj razini 2,9 posto. Tijekom cijele te godine nama usporedive države središnje i istočne Europe bilježile su više stope rasta u odnosu na Hrvatsku. Najveći doprinos pozitivnom kretanju rasta gospodarstva imao je rast izvoza roba i usluga. Ostvaren je i daljnji rast domaće te inozemne potražnje, s tendencijom bržeg rasta domaće potražnje nego inozemne. Također je u 2017. godini, prvi put od 2002. godine, ostvaren proračunski sufi cit te izlazak Hrvatske iz procedure prekomjernoga proračunskog manjka uz nastavak smanjenja udjela javnog duga u BDP-u. Prošlogodišnja dinamika rasta hrvatske ekonomije iznosila je 2,6 posto na godišnjoj razini. Komponente BDP-a koje su imale najsnažniji utjecaj na rast ponajprije su daljnji nastavak rasta osobne potrošnje, odnosno rast domaće potražnje koji je bio ubrzan zahvaljujući nastavku nominalnog i realnog rasta prosječnih neto plaća te pozitivnim kretanjima na tržištu rada. Vrijednost osobne potrošnje povećana je na godišnjoj razini u 2018. godini za 3,7 posto. Realna vrijednost robnog izvoza u prošloj godini povećana je za minornih 0,3 posto, što je i bila jedna od najznačajnijih stavaka koje su utjecale na usporavanje rasta hrvatskog BDP-a. Važno je naglasiti kako se Hrvatska približava prosjeku Europske unije, no ipak najsporijom dinamikom u odnosu na članice EU10. Članice EU10 imale su posljednjih nekoliko godina znatno izraženiju i progresivniju realnu stopu rasta (iznad tri posto naviše), dok su izraženu ekspanziju rasta u prošloj godini ostvarile Poljska (5,1 posto), Slovačka (4,5 posto) te Mađarska (4,9 posto). Uzrok jednom od potencijalnih problema zašto Hrvatska toliko zaostaje za susjednim usporedivim zemljama možemo pronaći u konkurentnosti, koja se može pojasniti putem indeksa konkurentnosti koji prati Svjetski ekonomski forum. U posljednjih pet godina Hrvatska stoji najlošije od svih zemalja EU10. Područja u kojima su zabilježeni najlošiji rezultati odnose se na područja Efi kasnosti tržišta rada, Inovativnost i Institucije. Jedan od mogućih potencijalnih uzroka sporijoj dinamici rasta ekonomije nalazi se u produktivnosti, čija se razina kreće na oko 70 posto prosječne produktivnosti EU28. Stoga se može konstatirati da zemlje koje ostvaruju veće stope produktivnosti, učinkovitije i mnogo efi kasnije iskorištavaju svoje resurse za proizvodnju, a time utječu i na rast BDP-a. One zemlje EU10 koje ostvaruju više stope produktivnosti negoli Hrvatska ostvarile su i više stope rasta gospodarstva u posljednjim godinama (Poljska, Češka, Litva, Slovenija, Slovačka, Estonija). Cijelu problematiku ostvarivanja viših stopa rasta ekonomije, odnosno utjecaja na poboljšanje životnog standarda i same kvalitete građana, možemo promatrati i na regionalnoj razini. Gospodarska razvijenost na regionalnoj razini Velike diskrepancije vidljive su u gospodarskoj razvijenosti među svim hrvatskim županijama. Izražene razlike posljedica su geografskog položaja, klimatskih uvjeta, tradicije, ali i utjecaja regionalnih ekonomskih politika. Kako bi se takve razlike što više smanjile, nakon ulaska u članstvo EU, Hrvatskoj stoji raspolaganju Europski fond za regionalni razvoj iz kojeg slabije razvijene regije mogu aplicirati za dobivanje bespovratnih sredstava. Jedan od pokazatelja strukture gospodarstva pojedine županije jest i bruto dodana vrijednost, koja predstavlja BDP umanjen za razliku poreza i subvencija isplaćenih pojedinim djelatnostima te pomoću koje možemo spoznati u kojoj mjeri i na kojem području prevladava neka djelatnost. Na razini cijele RH najzastupljenija djelatnost po BDV-u jest prerađivačka industrija, koja čini ukupno 14,9 posto, a slijedi trgovina na veliko i malo. Spuštajući se na lokalnu razinu, gledajući podjelu i klasifi kaciju regija prema statističkoj nomenklaturi NUTS II, Hrvatska broji dvije NUTS II regije - Kontinentalnu i Jadransku. Na razini cijele Kontinentalne Hrvatske, prema posljednjim dostupnim regionalnim podacima, najzastupljenija djelatnost bila je prerađivačka industrija (17,6 posto), dok je u Jadranskoj Hrvatskoj najzastupljenija djelatnost bilo Poslovanje nekretninama (14,1 posto). Gotovo u svim kontinentalnim županijama najveći udio u BDV-u čini prerađivačka industrija, a posebice se ističu županije sjeverne Hrvatske, Međimurska, Varaždinska te Krapinsko- zagorska, u kojima prerađivačka industrija čini više od 35 posto BDV-a. Kretanje nominalnog BDP-a po županijama (ne postoje statistike DZS-a o realnim kretanjima na regionalnoj razini) također nam vrlo slikovito predočava potencijalne slabosti, ali i snage županija. Čak 62 posto ukupnog BDP-a Hrvatske čine pet gospodarski najrazvijenijih županija. Grad Zagreb daleko je najrazvijeniji, čak 75 posto razvijeniji od prosjeka cijele Hrvatske. Najnerazvijenije su četiri slavonske županije: Vukovarsko-srijemska, Požeško-slavonska, Brodsko-posavska te Virovitičko-podravska. Razvijenost hrvatskih županija može se promatrati i unutar Europske unije, odnosno uspoređujući se s ostalim regijama. Među NUTS II regijama EU, bazirano na BDP-u per capita po PPS-u, Kontinentalna Hrvatska se, prema posljednjim dostupnim podacima (2016.), nalazila na 61 posto prosječne razvijenosti EU, dok se Jadranska Hrvatska nalazila na 57 posto prosječne razvijenosti EU. Ovaj podatak govori nam kako se hrvatske regije nalaze među 15 posto najlošije rangiranih NUTS II regija EU. Što se tiče hrvatskih županija (koje spadaju u NUTS 3 statističke regije) u odnosu na prosjek razvijenosti EU, valja reći kako se jedino Grad Zagreb nalazi na sedam posto višoj razvijenosti od prosjeka EU. Čak četiri slavonske županije, od ukupno njih pet, predstavljaju najlošije rangirane NUTS 3 regije EU, odnosno ubrajaju se u 2,5 posto najnerazvijenijih regija EU.
Magazin
Novi lanci vrijednosti mijenjaju poslovni svijet
Koncept lanca vrijednosti prije više od 30 godina osmislio je guru poslovne strategije Michael E. Porter, koji ga je analizirao i na kraju definirao kao sveobuhvatnost poslovnih procesa i aktivnosti unutar jedne tvrtke kojim se stvaraju visokovrijedni proizvodi i usluge. Lanac vrijednosti pokazuje ukupnu vrijednost koju stvara neka kompanija. Koncept mjerenja zasniva se na promatranju poduzeća kao skupa odvojenih, ali povezanih aktivnosti, kojima se stvara vrijednost za kupce, odnosno, kojima se oblikuju, proizvode, promiču, prodaju i distribuiraju proizvodi ili usluge. Osnovne i prateće aktivnosti Lanac vrijednosti sastoji se od osnovnih i pratećih aktivnosti uključenih u stvaranje vrijednosti i ostvarene marže. Osnovne aktivnosti su: unutarnja logistika (primitak, uskladištenje, rukovanje i distribucija proizvodnih inputa...), operacije (transformacija inputa u konačan oblik proizvoda, proizvodnja, pakiranje, održavanje, testiranje...), vanjska logistika (skladištenje, naručivanje i fi zička distribucija proizvoda do kupaca), marketing i prodaja (promocija, prodajna strategija, izbor kanala promocije i prodaje, politika cijena...) te usluge (održavanje i povećanje vrijednosti proizvoda, instaliranje, popravci, obuka, rezervni dijelovi, prilagodba proizvoda...). Prateće aktivnosti mogu se podijeliti u četiri veće skupine: dobavu inputa potrebnih za proizvode i usluge, razvoj tehnologije, upravljanje ljudskim potencijalima i infrastrukturne aktivnosti u koje ubrajaju menadžment, planiranje, financije, računovodstvo, opći i pravni poslovi, upravljanje kvalitetom... Marža u lancu vrijednosti razlika je između ukupne vrijednosti i ukupnih troškova obavljanja osnovnih i pratećih aktivnosti. Vrijednost je iznos koji su kupci spremni platiti za ono što im poduzeće pruža i mjeri se ukupnim prihodom poduzeća. Ako vrijednost nadmašuje troškove koji nastaju pri stvaranju proizvoda ili usluge, poduzeće je profitno. Ako su pak troškovi aktivnosti kojima se stvara vrijednost veći od same vrijednosti, poduzeće posluje s gubitkom. Cilj je poslovanja stvoriti vrijednost za kupce koja će biti veća od troškova aktivnosti uključenih u stvaranje vrijednosti. Suradnja u lancu hrane Zadovoljiti želje potrošača najviši je prioritet vrijednosnog lanca hrane. Kako bismo pojasnili funkcioniranje lanca vrijednosti, poslužit ćemo se primjerom sudionika vrijednosnog lanca hrane u Europi. Počevši od poljoprivrednika preko veletrgovina i prerađivača hrane do trgovaca na malo. Prva su karika proizvođači sirovina za proizvodnju. Proizvođači i rasadnici osiguravaju nužne osnovne materijale za proizvodnju bilja, uključujući visokorazvijeno sjemenje ili materijale za razmnožavanje, gnojiva, hranjive tvari za biljke i razne proizvode za zaštitu bilja radi sprječavanja šteta. Druga su karika poljoprivrednici i uzgajivači. Poljoprivrednici i uzgajivači primarni su proizvođači osnovnih poljoprivrednih proizvoda. Svaka je godina različita jer se vremenski uvjeti, dostupnost sirovina, propisi, zahtjevi kupaca i tržišta stalno mijenjaju. Treća su karika prerađivači i veletrgovci. Proizvođači prehrambenih proizvoda i trgovci na veliko kupuju proizvode od poljoprivrednika i prerađivača te ih distribuiraju maloprodaji. Prerađivači iz osnovnih poljoprivrednih proizvoda rade gotove prehrambene proizvode u osnovnom ili visokoprerađenom obliku. Četvrta su karika trgovci na malo. Trgovci na malo uključuju i velike supermarkete i manje samostalne trgovine koje prodaju izravno potrošačima, pomno prateći njihove potrebe i ukuse i prilagođavajući im se. Peta su karika potrošači. Svi smo mi potrošači i biramo hranu na temelju mnogih kriterija, uključujući cijenu, izgled, okus i koristi za zdravlje. Očekivanja i sklonosti potrošača snažno utječu na čitav vrijednosni lanac hrane, od farme do stola. Pomicanje granica Današnja realnost pretpostavlja da se koncept lanca vrijednosti gleda izvan granica jedne tvrtke. “Rastuća popularnost outsourcinga, kojima tvrtke uklanjaju poslovne aktivnosti u kojima nemaju konkurentsku prednost, pretpostavlja da dobar dio tradicionalnih poslovnih aktivnosti unutar lanca vrijednosti jedne tvrtke odrađuju njeni partneri i podugovarači. Međutim, prije samog ulaska u aranžman outsourcinga što znači da prije nego neke poslovne aktivnosti povjere drugim partnerima, poduzeća nužno moraju provesti analizu vlastite baze kompetencija. Moraju utvrditi u kojim poslovnim područjima imaju održivu konkurentsku prednost, a koji tržištu donose dodanu vrijednost“, ističe Dario Miočević, izvaredni profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu. Najbolji primjer za to svakako predstavlja industrija odjeće i obuće u kojoj tvrtke, poput Nikea, outsourcaju sve aktivnosti proizvodnje, a zadržavaju aktivnosti marketinga i brendiranja unutar kuće. Njihov prepoznatljiv brend predstavlja njihovu najjaču kompetenciju. Prema procjeni agencije Interbrand, vrijednost Nikeovog brenda u 2018. godini iznosi više od 30 milijardi američkih dolara. Ova vrijednost nadilazi vrijednost mnogih materijalnih resursa i infrastrukture koju tvrtka posjeduje. Fenomen outsourcinga pokazuje da lanac vrijednosti ima mnogo širi značaj jer povezuje aktere iz različitih djelatnosti i industrija čime se nužno mora istaknuti njegova važnost za nacionalno gospodarstvo, ali i globalizacijski učinak. Tvrtke danas obično outsourcaju aktivnosti koje su radno intenzivne poput proizvodnje, a zadržavaju kontrolu nad poslovnim aktivnostima poput marketinga te istraživanja i razvoja kojima se stvara dodana vrijednost za tržište. Ipak, to nije uopćeno pravilo te postoje slučajevi u kojima je tendencija outsourcinga obratna. “Hrvatske tvrtke danas su dio mnogobrojnih lanaca vrijednosti, od kojih najveći rast bilježi IT sektor. Međutim, ako se pogleda pozicija u lancu vrijednosti koju hrvatske IT tvrtke dominantno imaju, može se reći da se radi o poslovima niže dodane vrijednosti u odnosu na ukupnost vrijednosti koja se stvara u cijelom lancu”, kaže Miočević dodajući da na to ne treba gledati kao nedostatak jer, i u takvom kontekstu, plaće u hrvatskom IT sektoru su među najvišima, a i uvjeti rada te mogućnosti napredovanja su na zavidnoj razini. “Ovo samo potvrđuje činjenicu da hrvatski IT sektor ima jako razvijeni ljudski kapital koji svojim kompetencijama, te još uvijek konkurentnom cijenom rada u odnosu na razvijene zemlje, pronalazi svoje mjesto u lancu vrijednosti globalne IT industrije“, pojašnjava Miočević. Ističe da bi za Hrvatsku bilo poželjno da ovu i ostale perspektivne industrije razvija u smjeru u kojem će njene tvrtke zauzeti centralniju poziciju. “To znači da postanu više orijentirane vlastitom istraživanju i razvoju oko kojega bi gradili mrežu drugih partnera i na taj način razvijale vlastite lance vrijednosti. Takvih tvrtki imamo, ali nedvojbeno je da ih trebamo još više“, precizira Miočević. Potreban niz mjera Da bi ih bilo više, za to je potrebno provesti cijeli niz mjera, kako onih regulatornih kao što je ukidanje nepotrebnih propisa, tako i onih poticajnih kao što su razni poticaji usmjereni na istraživanje i razvoj, koji bi svakako imali pozitivan utjecaj na perspektivu hrvatskih tvrtki. Uz IT industriju, godinama se priča kako je turizam naša strateška djelatnost. Unutar turizma važnu ulogu igra hotelijerstvo koje je zastupljeno s nešto manje od jedne trećine u smještajnom kapacitetu. Unutar lanca vrijednosti hotelijerske industrije, važnu ulogu igra gastronomska ponuda kroz pansionsku potrošnju. Često se u ovom kontekstu spominje povezivanje zelene i plave Hrvatske u konceptu kolokvijalno znanom Od polja do stola. “U ovom kontekstu hrvatski se hotelijeri smatraju ključnim sudionikom lanca vrijednosti koji bi mobilizirao potencijal hrvatske poljoprivrede da sa svojim kvalitetnim proizvodima nađe mjesto u gastronomskoj ponudi hotela. Međutim, zbog sve većeg pritiska konkurentskih destinacija koje nižim cijenama i all inclusive poslovnim modelima privlače značajni broj turista, hrvatski hotelijeri su često primorani tražiti razne načine da cijenu održe relativno konkurentnom. Jedan od načina je opskrba jeftinijim inputima, mahom iz uvoza”, ističe Miočević dodajući da uspostavljanje lanca vrijednosti u kojem bi domaći hotelijeri u svojoj gastronomskoj ponudi koristili hrvatske poljoprivredne proizvode u velikoj mjeri ovisi o makrokontekstu, odnosno cjelokupnoj destinacijskoj strategiji hrvatskog turizma i Hrvatske, ali i individualnim strategijama pozicioniranja samih hotelijerskih kuća. “Nedvojbeno je da bi ovakav poslovni model pozitivno utjecao na opća gospodarska kretanja, rast plaća i zaposlenosti“, zaključuje Miočević. Dinamika i razvoj Globalni lanci vrijednosti preoblikuju se rastućom potražnjom i novim industrijskim mogućnostima zemalja u razvoju te nezaustavljivim valom razvoja i dostupnosti novih tehnologija. U situaciji kada trgovinski ratovi i carinske tarife dominiraju naslovnicama svjetskih medija, važne strukturne globalne promjene u prirodi globalizacije uglavnom su postale neopažene. „Globalni lanci vrijednosti danas doživljavaju promjene u odnosu na snažni zamah u 2000-ima i veliki je izazov predvidjeti kako će biti strukturirani u idućih 10 do 15 godina. Na to utječu značajni rast troškova, tj. plaća u zemljama u razvoju, rastući troškovi transporta i posebno digitalizacija proizvodnje. No, svaka promjena u odnosu na status quo stvara nove prilike za brze i sposobne igrače bez obzira na to bili oni stari ili novi“, ističe potpredsjednik HGK za međunarodne poslove i EU Ivan Barbarić. Dinamiku i razvoj globalnih lanaca vrijednosti analizirao je McKinsey Global Institute, tako što je u istraživanju pronašao skrivene strukturne promjene koje se događaju na vidljivom mjestu u lancu vrijednosti. Iako se proizvodnja i trgovina nastavljaju povećavati u apsolutnom iznosu, intenzitet trgovine, odnosno udio proizvodnje kojom se trguje, opada u gotovo svakom proizvodnom lancu vrijednosti. Istraživanje je pokazalo da tijekovi usluga i podataka sada igraju mnogo veću ulogu u povezivanju globalnoga gospodarstva. Ne samo da trgovina uslugama raste brže od trgovine robom, nego i usluge stvaraju vrijednost koja sve više nadilazi vrijednost same robe. Raznim alternativnim mjerama istraživanja, istraživači McKinseya došli su do spoznaje da usluge već sada imaju veću vrijednost u globalnoj trgovini od trgovine robom. Trend je da globalni lanci vrijednosti postaju sve intenzivniji u znanju. Suprotno općoj percepciji, samo oko 18 posto globalne trgovine robom zasniva se na troškovima rada. Zbog toga razloga niskokvalifi cirana radna snaga postaje sve manje važan faktor u proizvodnji. Tri su faktora koja daju odgovor na te promjene. Prvi je rastuća potražnja u Kini i ostatku svijeta u razvoju, što znači da je u tim zemljama potrošnja veća od proizvodnje. Druga činjenica je porast udjela domaćih lanaca opskrbe u tim zemljama, što je smanjilo njihovo oslanjanje na uvoz, dok je treći faktor snažan utjecaj novih tehnologija. To znači da se na globalnom planu upravo događa velika transformacija. Kada se javno raspravlja o globalnoj trgovini, više se prikupljaju podaci iz prošlosti nego što se predviđaju budući trendovi, unatoč tome što se mijenja kombinacija zemalja, kompanija te profi la radnika koji će u sljedećem razdoblju biti najvažniji igrači. Razumijevanje načina na koji se mijenja raspored zemalja, kompanija i radne snage trebao bi biti orijentir kreatorima politike i čelnicima kompanija kako bi se pripremili za sljedeće razdoblje i izazove koje će ono donijeti.
Magazin
Gospodarski rast - na putu prema gore
Nakon šest uzastopnih recesijskih godina, Hrvatska od 2015. godine bilježi pozitivnu tendenciju rasta gospodarstva, odnosno njegov oporavak. Na razini EU oporavak nakon globalne ekonomske krize dogodio se mnogo brže u najrazvijenijim članicama Europske unije, posebice kod Švedske i Njemačke, koje su već godinu dana nakon krize ostvarivale vrlo izražene stope rasta. Konkurentnost i nacionalni rast Gospodarstva EU10 zemalja, odnosno zemalja središnje i istočne Europe s kojima se Hrvatska često uspoređuje, imala su bržu dinamiku rasta. Naime, gospodarski pad nije bio toliko oštar, a oporavak je bio brži i kraći nego u slučaju Hrvatske. Najbrža dinamika realnog rasta hrvatskoga gospodarstva zabilježena je 2016. godine (+3,5 posto), kada je rast bio iznad stope rasta EU, koja je tada dosegnula 1,9 posto. Te godine zamjetan rast bio je vidljiv kod svih članica EU10, dok je jedino Češka imala zamjetan pad stope rasta u odnosu na prethodnu godinu. Kada se promatra ono što je najviše utjecalo na ostvarivanje solidne stope rasta Hrvatske u 2016., potrebno je istaknuti rast inozemne potražnje, odnosno izvoza roba i usluga, koja je povećana 6,7 posto. Dodatno, zabilježeno je ubrzavanje rasta domaće potražnje, posebice osobne potrošnje. Godina 2016. obilježena je najvećom stopom rasta industrijske proizvodnje (+5,0 posto) u posljednjih 10-ak godina. Djelatnosti koje su najvećim dijelom generirale ubrzanje stope rasta, ali i rasta proizvodnje, obuhvaćale su trgovinu na malo i veliko, prijevoz i ugostiteljstvo te prerađivačku industriju. Ostvarenim dinamičnijim rastom u 2016. utjecalo se na smanjenje razlika u razvijenosti Hrvatske i EU. Naime, rastom koji je bio veći od rasta cijele Unije, Hrvatska se počela približavati prosjeku razvijenosti EU. Hrvatska je 2016. godine bila na 59 posto razvijenosti u odnosu na prosjek EU, a u kontekstu EU10 članica, sve zemlje srednje i istočne Europe rasle su bržom dinamikom, dok se jedino gospodarstva Hrvatske i Slovenije nisu vratila na razinu iz pretkrizne 2008. godine. Tako je Hrvatska bila 14,9 posto ispod prosječne razvijenosti članica EU10, dok je njihova razlika pretkrizne 2008. godine iznosila samo 2,5 posto. Usporavanje dinamike kretanja bruto domaćeg proizvoda u 2017. godini iznosilo je na godišnjoj razini 2,9 posto. Tijekom cijele te godine nama usporedive države središnje i istočne Europe bilježile su više stope rasta u odnosu na Hrvatsku. Najveći doprinos pozitivnom kretanju rasta gospodarstva imao je rast izvoza roba i usluga. Ostvaren je i daljnji rast domaće te inozemne potražnje, s tendencijom bržeg rasta domaće potražnje nego inozemne. Također je u 2017. godini, prvi put od 2002. godine, ostvaren proračunski sufi cit te izlazak Hrvatske iz procedure prekomjernoga proračunskog manjka uz nastavak smanjenja udjela javnog duga u BDP-u. Prošlogodišnja dinamika rasta hrvatske ekonomije iznosila je 2,6 posto na godišnjoj razini. Komponente BDP-a koje su imale najsnažniji utjecaj na rast ponajprije su daljnji nastavak rasta osobne potrošnje, odnosno rast domaće potražnje koji je bio ubrzan zahvaljujući nastavku nominalnog i realnog rasta prosječnih neto plaća te pozitivnim kretanjima na tržištu rada. Vrijednost osobne potrošnje povećana je na godišnjoj razini u 2018. godini za 3,7 posto. Realna vrijednost robnog izvoza u prošloj godini povećana je za minornih 0,3 posto, što je i bila jedna od najznačajnijih stavaka koje su utjecale na usporavanje rasta hrvatskog BDP-a. Važno je naglasiti kako se Hrvatska približava prosjeku Europske unije, no ipak najsporijom dinamikom u odnosu na članice EU10. Članice EU10 imale su posljednjih nekoliko godina znatno izraženiju i progresivniju realnu stopu rasta (iznad tri posto naviše), dok su izraženu ekspanziju rasta u prošloj godini ostvarile Poljska (5,1 posto), Slovačka (4,5 posto) te Mađarska (4,9 posto). Uzrok jednom od potencijalnih problema zašto Hrvatska toliko zaostaje za susjednim usporedivim zemljama možemo pronaći u konkurentnosti, koja se može pojasniti putem indeksa konkurentnosti koji prati Svjetski ekonomski forum. U posljednjih pet godina Hrvatska stoji najlošije od svih zemalja EU10. Područja u kojima su zabilježeni najlošiji rezultati odnose se na područja Efi kasnosti tržišta rada, Inovativnost i Institucije. Jedan od mogućih potencijalnih uzroka sporijoj dinamici rasta ekonomije nalazi se u produktivnosti, čija se razina kreće na oko 70 posto prosječne produktivnosti EU28. Stoga se može konstatirati da zemlje koje ostvaruju veće stope produktivnosti, učinkovitije i mnogo efi kasnije iskorištavaju svoje resurse za proizvodnju, a time utječu i na rast BDP-a. One zemlje EU10 koje ostvaruju više stope produktivnosti negoli Hrvatska ostvarile su i više stope rasta gospodarstva u posljednjim godinama (Poljska, Češka, Litva, Slovenija, Slovačka, Estonija). Cijelu problematiku ostvarivanja viših stopa rasta ekonomije, odnosno utjecaja na poboljšanje životnog standarda i same kvalitete građana, možemo promatrati i na regionalnoj razini. Gospodarska razvijenost na regionalnoj razini Velike diskrepancije vidljive su u gospodarskoj razvijenosti među svim hrvatskim županijama. Izražene razlike posljedica su geografskog položaja, klimatskih uvjeta, tradicije, ali i utjecaja regionalnih ekonomskih politika. Kako bi se takve razlike što više smanjile, nakon ulaska u članstvo EU, Hrvatskoj stoji raspolaganju Europski fond za regionalni razvoj iz kojeg slabije razvijene regije mogu aplicirati za dobivanje bespovratnih sredstava. Jedan od pokazatelja strukture gospodarstva pojedine županije jest i bruto dodana vrijednost, koja predstavlja BDP umanjen za razliku poreza i subvencija isplaćenih pojedinim djelatnostima te pomoću koje možemo spoznati u kojoj mjeri i na kojem području prevladava neka djelatnost. Na razini cijele RH najzastupljenija djelatnost po BDV-u jest prerađivačka industrija, koja čini ukupno 14,9 posto, a slijedi trgovina na veliko i malo. Spuštajući se na lokalnu razinu, gledajući podjelu i klasifi kaciju regija prema statističkoj nomenklaturi NUTS II, Hrvatska broji dvije NUTS II regije - Kontinentalnu i Jadransku. Na razini cijele Kontinentalne Hrvatske, prema posljednjim dostupnim regionalnim podacima, najzastupljenija djelatnost bila je prerađivačka industrija (17,6 posto), dok je u Jadranskoj Hrvatskoj najzastupljenija djelatnost bilo Poslovanje nekretninama (14,1 posto). Gotovo u svim kontinentalnim županijama najveći udio u BDV-u čini prerađivačka industrija, a posebice se ističu županije sjeverne Hrvatske, Međimurska, Varaždinska te Krapinsko- zagorska, u kojima prerađivačka industrija čini više od 35 posto BDV-a. Kretanje nominalnog BDP-a po županijama (ne postoje statistike DZS-a o realnim kretanjima na regionalnoj razini) također nam vrlo slikovito predočava potencijalne slabosti, ali i snage županija. Čak 62 posto ukupnog BDP-a Hrvatske čine pet gospodarski najrazvijenijih županija. Grad Zagreb daleko je najrazvijeniji, čak 75 posto razvijeniji od prosjeka cijele Hrvatske. Najnerazvijenije su četiri slavonske županije: Vukovarsko-srijemska, Požeško-slavonska, Brodsko-posavska te Virovitičko-podravska. Razvijenost hrvatskih županija može se promatrati i unutar Europske unije, odnosno uspoređujući se s ostalim regijama. Među NUTS II regijama EU, bazirano na BDP-u per capita po PPS-u, Kontinentalna Hrvatska se, prema posljednjim dostupnim podacima (2016.), nalazila na 61 posto prosječne razvijenosti EU, dok se Jadranska Hrvatska nalazila na 57 posto prosječne razvijenosti EU. Ovaj podatak govori nam kako se hrvatske regije nalaze među 15 posto najlošije rangiranih NUTS II regija EU. Što se tiče hrvatskih županija (koje spadaju u NUTS 3 statističke regije) u odnosu na prosjek razvijenosti EU, valja reći kako se jedino Grad Zagreb nalazi na sedam posto višoj razvijenosti od prosjeka EU. Čak četiri slavonske županije, od ukupno njih pet, predstavljaju najlošije rangirane NUTS 3 regije EU, odnosno ubrajaju se u 2,5 posto najnerazvijenijih regija EU.