Novi Privredni: Kako izvoziti?

18. veljače 2020.

Foto: Privredni

Prva asocijacija koja mi padne na pamet kad čujem riječ “izvoz” jest - “neiskrenost”. Katkad ne baš ta riječ, nego varijacije na temu poput “figa u džepu”, “je, baš”, “možeš misliti”. A katkad pak, u napadu naivnosti, padne mi na pamet i “hajde, napokon”. Na svako pokretanje teme izvoza imam tu reakciju i više se u raspravi ne mogu suzdržati od ljutnje. Pa tako, osjećam ljutnju i dok ovo tipkam. Uz svu deklarativnu opredijeljenost društva za izvoz; deklarativno poznavanje i priznavanje činjenice kako naše gospodarstvo nema druge osim okretanja globalnom tržištu; institucije (sjećate li se “Hrvatske izvozne inicijative”?) i projekte – prave okrenutosti izvozu kao jedinom receptu zdravog i održivog rasta nikad zapravo nije ni bilo.

Suficit u međunarodnom prometu roba i usluga slavi se bez detaljnije analize, a trendovi dovode do politika u kojima se i dalje potiču sektori niže dodane vrijednosti s ispodprosječnim primanjima zaposlenih, dok se one djelatnosti koje sa sobom donose višu vrijednost zanemaruju ili se njihove potrebe ne prate na pravi način. Privatni sektor prilagođava se ustaljenoj praksi društva – usmjerenost na domaće tržište i na državu kao jednog od najbitnijih gospodarskih partnera privatnom sektoru i dalje je presnažna, a nije teško razumjeti zašto. Umjesto zauzimanja glavne i početne točke u razvoju svakoga gospodarskog plana i programa, izvoz je često samo naknadna misao. Umjesto da se sve oblikuje prema njemu, on dolazi kao posljednja točka koja se usput pokušava ugurati u planove okrenute prema drugim prioritetima. Naknadno i naopako! No, ja se i dalje ponekad naivno ponadam trenutku kada će naši izvoznici prestati biti “heroji” čijem se uspjehu svi čude, već će postati normalna i dominantna pojava u našem gospodarstvu. Do tada o herojima čitajte u ovom broju Privrednog.

Marko Jurčić