Tema
Za ostvarenje Europskog zelenog plana Hrvatska mora stvoriti dodatne izvore financiranja
Obnovljivi izvori energije odlična su prilika za reindustrijalizaciju Hrvatske, a sada je prilika za pripremu domaćega gospodarstva da se što je moguće više uključi u pripremu i izgradnju novih projekata, kaže u razgovoru za Privredni Marija Šćulac Domac, direktorica Sektora za industriju i održivi razvoj HGK, ističući da povećanjem uporabe obnovljivih izvora energije ne samo da pridonosimo smanjenju emisija stakleničkih plinova i štitimo okoliš nego i razvijamo hrvatsko gospodarstvo i otvaramo nova radna mjesta. Poručuje da moramo i dalje sustavno raditi na modernizaciji i dekarbonizaciji našega energetskog sektora jer potencijali nisu ni približno iskorišteni. Šćulac Domac smatra da Hrvatska, koja je danas energetski jako ovisna i troši milijarde kuna na uvoz energije, u sljedećih 30 godina u proizvodnji električne energije može postati samodostatna, ali je i izvoziti jer nam potencijali u obnovljivim izvorima energije, vjetar i posebno sunce, to omogućavaju. Europski zeleni plan postavio je zahtjevne klimatske ciljeve do 2030. godine. U kojoj mjeri Hrvatska slijedi propise klimatske politike i jesmo li u tome usporeni u usporedbi sa zapadnim zemljama? Proces usklađivanja zakonodavnog okvira na EU razini na temelju Europskoga zelenog plana nije jednostavan i trajat će određeno vrijeme. U tijeku je rasprava koja se trenutno vodi na razini EU-a o usvajanju novih, ambicioznijih ciljeva smanjenja emisija stakleničkih plinova do 2030. godine i Zakona o klimi. Hrvatska aktivno pristupa prenošenju zakonodavnog okvira i usklađivanju nacionalnog zakonodavstva, a tempo tog usklađivanja ovisi o spremnosti institucija, ovisnosti povezanih zakona, ali i političkoj volji koja je u Hrvatskoj nedvojbeno prisutna. Državna uprava ima ključnu ulogu u donošenju regulative koja će usmjeravati tržište prema održivosti, a industriju i poduzetnike poticati na tranziciju prema niskougljičnom razvoju. Financiranje promjena bit će veliki izazov. Privatne investicije ključ su razvoja, ali njih mora poticati državna regulativa. Poseban izazov vidim u usklađivanju zakonodavnog okvira tržišta električne energije i energetske učinkovitosti te u području održivog financiranja i taksonomije, a koje bi trebalo osigurati odabir i financiranje projekata usmjerenih upravo na postizanje klimatskih ciljeva. Usklađivanje će zasigurno biti zahtjevno, a Hrvatska gospodarska komora bit će aktivni zagovornik stavova poslovne zajednice. Hoće li Hrvatska uspjeti ostvariti zacrtane ciljeve u zadanom roku? U čemu najviše zapinjemo? S obzirom na Europski zeleni plan, pred Hrvatskom je veliki izazov u ostvarivanju zacrtanih ciljeva do kraja 2030. godine. Ključni dokument kojim se definira buduća klimatska i energetska politika je tzv. Nacionalni klimatsko-energetski plan, koji su obvezne donijeti sve zemlje članice EU-a. Hrvatska je ovaj dokument usvojila krajem 2019. i definirala ciljeve u svih pet dimenzija Energetske unije (dekarbonizacija, učinkovitost, OIE, unutarnje energetsko tržište i R&D). Ovim se dokumentom za Hrvatsku do 2030. definiraju ciljevi znatnog smanjenja emisija (barem 43 posto za ETS sektor i barem sedam posto u sektorima izvan ETS-a) te povećanja udjela OIE na 36,4 posto, što u idućih 10-ak godina predstavlja inkrement od oko osam posto u odnosu na današnje stanje. Naravno da će ovi ciljevi morati biti revidirani s obzirom na to da je izvjesno da će se EU cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova do 2030. godine povećati s postojećih 40 na 55 posto. U ovom trenutku pred nama je desetogodišnje razdoblje provedbe usvojenih politika, transformacije konvencionalnih poslovnih praksi i stvaranja novih poslovnih modela. U općem je interesu da zajedno učinimo sve da ispunjavanje postavljenih ciljeva ne utječe negativno na hrvatsko gospodarstvo. Poslovanje tvrtki kontinuirano se usklađuje. Postoje određena područja, kao što su promet i energetika, ali i energetski intenzivnija industrija, u kojima su potrebna dodatna usklađivanja, a koja iziskuju znatna financijska sredstva što je izazov i za većinu zemalja Europske unije. Stoga su za sljedeće financijsko razdoblje predviđeni fondovi koji bi trebali omogućiti ubrzanu transformaciju gospodarstva i njegovo dodatno 'ozelenjivanje'. Međutim, pitanje je hoće li ti fondovi i u dovoljnoj mjeri biti na raspolaganju hrvatskoj industriji u sustavu ETS-a, koja je u odnosu na EU benchmarke objektivno u inferiornom položaju (sigurno dijelom i zbog manjih ulaganja u proteklom razdoblju), pa će i zahtjevi za dekarbonizaciju (smanjenje emisije) za njih biti iznimno zahtjevni i teško ostvarivi - dobar primjer je cementna industrija. Novi će zahtjevi sigurno biti investicijski vrlo teško ostvarivi, pa smatram da im moramo stvoriti dodatne financijske uvjete iz nacionalnih izvora financiranja kako bi mogli postavljene zahtjeve ispuniti. Kako će se i u kojoj mjeri velika industrija naći u okvirima Fonda za oporavak, Modernizacijskog fonda, Inovacijskog fonda i općenito sljedeće financijske omotnice, još uvijek je otvoreno pitanje.   S ciljem pokretanja gospodarstva nakon pandemije COVID-a 19, Europska komisija ponudila je Plan za oporavak u iznosu od 750 milijardi eura, od čega se minimalno 30 posto mora utrošiti na klimatsku zaštitu i smanjenje emisija stakleničkih plinova. Kako bi imale pristup ovom fondu za oporavak, države članice EU-a moraju pripremiti planove oporavka u okviru svojih nacionalnih programa reformi, koji trebaju sadržavati prioritete ulaganja i reformi te ih dostaviti do travnja 2021. Za Hrvatsku je ključno da se u svome Planu oporavka usredotoči na aktivnosti kojima može pokrenuti gospodarstvo i približiti se ugljičnoj neutralnosti. Foto: Shutterstock Do kraja godine izmjene će doživjeti Zakon o energetskoj učinkovitosti i Zakon o tržištu električne energije. Zbog izmjene EU zakonodavstva sljedeće godine donosi se i novi Zakon o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji. Koje će ključne novosti donijeti navedene izmjene i zašto su nužne? Zajedničko za ove zakone jest to da se ni jedan od njih neće donositi zbog reformskih mjera Vlade, već u pravilu radi usklađivanja nacionalnog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije. Izmjene i dopune Zakona o energetskoj učinkovitosti donose se kako bi Hrvatska pridonijela ostvarenju zajedničkog EU cilja povećanja energetske učinkovitosti za 32,5 posto do 2030. te kako bi se uklonile prepreke na hrvatskom tržištu energije koje smanjuju učinkovitost opskrbe i uporabe energije. Tvrtke opskrbljivači energijom (električna energija, prirodni plin, naftni derivati) u Hrvatskoj imaju problema sa sustavom obveza energetskih ušteda na temelju još uvijek aktualnog Zakona koji za njih predstavlja veliki financijski i organizacijski izazov. Radi se o obvezama tvrtki da ostvare uštede ulaganjem u poboljšanje energetske učinkovitosti u neposrednoj potrošnji. U slučaju neostvarivanja propisane obveze, tvrtka opskrbljivač energije dužna je plaćati znatnu financijsku naknadu Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Tvrtke vjeruju da će izmijenjeni i dopunjeni zakonodavni okvir biti prilika za razvoj, poboljšanje i transparentnost sustava obveza energetske učinkovitosti. Svi se slažu s ocjenom da će se u godinama koje su pred nama morati mnogo više ulagati u mjere energetske učinkovitosti i da će industrija energetske učinkovitosti i tržište energetskih ušteda u narednom razdoblju biti u porastu. Izmjenama i dopunama Zakona o energetskoj učinkovitosti trebala bi se utvrditi i jasnija pravila o mjerenju energije i obračunu, jačati prava potrošača te odrediti nacionalna pravila o raspodjeli troškova usluga grijanja, hlađenja i tople vode u zgradama s više stanova u kojima se te usluge dijele. Energetska učinkovitost definitivno postaje ključan element i prioritet u budućim odlukama o ulaganjima u energetsku infrastrukturu. Donošenjem novog zakona o tržištu električne energije trebalo bi jasnije urediti odnose između sudionika na tržištu. Funkcionalno tržište električne energije ključno je za daljnji rast uporabe obnovljivih izvora energije. Nadam se da će se novim zakonom o tržištu električne energije osnažiti uloga kupca i pružiti alati za njihovo snažnije sudjelovanje na energetskom tržištu. Građani RH kao građani EU-a moraju imati koristi od unutarnjeg tržišta električne energije te dati svoj doprinos ostvarenju ciljeva Unije glede udjela obnovljive energije. EU želi osnažiti manje proizvođače energije iz obnovljivih izvora te pojednostavniti proceduru i skratiti vrijeme za izgradnju OIE elektrana, osnažiti energetsko zadrugarstvo i samoopskrbu iz obnovljivih izvora energije. Od država članica traži se da svi građani, neovisno o tome stanuju li u obiteljskim kućama ili zgradama, dobiju pravo proizvodnje energije iz OIE, što u Hrvatskoj trenutno nije moguće za višestambene zgrade. Zato Vlada RH planira u prvom kvartalu sljedeće godine uputiti Saboru na donošenje novi zakon o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji. Hrvatska godišnje uveze do 50 posto potreba električne energije. Što je nužno činiti da bi se smanjila ovisnost o uvozu? Hrvatska je energetski jako ovisna i troši milijarde kuna na uvoz energije. U prosjeku 50  posto svojih potreba za energijom podmirujemo uvozom. U ovom trenutku uvozimo 100 posto ugljena, 80 posto nafte, 60 posto prirodnog plina, a uvozimo i gotovo 40 posto električne energije, uz napomenu da jedna trećinu tog uvoza predstavlja proizvodnja hrvatskog dijela NE Krško. Jasno je da je za Hrvatsku imperativ jačanje uporabe domaćih resursa kako bi se smanjila ovisnost o uvozu, a to uključuje proizvodnju energije iz vlastitih izvora, ponajprije iz obnovljivih izvora energije uz smanjenje potrošnje fosilnih goriva, s ciljem dostizanja ugljične neutralnosti do 2050. godine. Iz domaćih izvora najviše električne energije dobivamo iz hidroelektrana. S obzirom na to da ta proizvodnja varira u hidrologiji, situacija je složena, a u budućnosti će biti još kompleksnija jer će klimatske promjene dovesti do smanjenja električne energije iz tih izvora. Što sve može biti alternativa ovoj proizvodnji? Gotovo 60 posto instalirane snage elektrana u elektroenergetskom sustavu Hrvatske koristi domaći resurs - obnovljive izvore energije. Najveći doprinos u proizvodnji električne energije daju velike hidroelektrane, ali njihov doprinos varira i ovisi o hidrologiji. Međutim, ostale tehnologije obnovljivih izvora energije postaju sve važnije, od kojih je vjetar danas najzastupljeniji i s trendom daljnjega rasta. Potencijal sunca daleko je veći od trenutno korištenog, stoga u Hrvatskoj trebamo bez odlaganja započeti sa snažnom solarizacijom kako bi se konačno maknuli sa začelja liste država članica EU-a prema uporabi energije sunca po glavi stanovnika. Foto: Pixabay U kojoj mjeri obnovljivi izvori energije mogu zadovoljiti domaću potražnju? Hrvatska ima dovoljno domaćih resursa i na tome može i treba graditi održivu budućnost. Slavonija i kontinentalna Hrvatska imaju velike mogućnosti za proizvodnju energije iz bioplina i geotermalnih izvora, Srednja i gorska Hrvatska za uporabu biomase, geotermalne i energije vodotoka, dok je Dalmacija (južna Hrvatska) vrlo pogodna za proizvodnju energije od energije vjetra. Na području cijele Hrvatske moguće je bitno povećati uporabu energije sunca. Raspoloživost svih ovih izvora značajno bi se povećala u kombinaciji s razvojem pametnih mreža i kapaciteta skladištenja energije. Prema svim procjenama, Hrvatska u sljedećih 30 godina u proizvodnji električne energije može postati samodostatna te ju naposljetku i izvoziti zato što nam potencijali u obnovljivim izvorima energije (vjetar i posebno sunce) to omogućavaju. Koliki udio obnovljiva energija sada čini u ukupno potrošenoj energiji u Hrvatskoj, a koliko je prosjek u EU? Prema posljednjim publiciranim podacima Eurostata za 2018. godinu, udjel obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji električne energije u Hrvatskoj iznosio je 48 posto, po čemu se Hrvatska nalazi na šestome mjestu u EU. Kada govorimo o udjelu u ukupnoj potrošnji energije, u 2018. godini ostvarili smo 28 posto, dok je prosjek EU-a iznosio 18,9 posto. No, ti dobri pokazatelji ne smiju nas zadovoljiti i usporiti. Moramo i dalje sustavno raditi na modernizaciji i dekarbonizaciji svoga energetskog sektora jer potencijali nisu ni približno iskorišteni, a i postavljeni ciljevi za novo razdoblje nakon 2020. godine mnogo su zahtjevniji. Koliko je u Hrvatskoj do sada zaposlenih u sektoru obnovljivih izvora energije? Sigurno puno premalo. Obnovljivi izvori energije odlična su prilika za reindustrijalizaciju Hrvatske, a sada je prilika za pripremu domaćega gospodarstva da se što je moguće više uključi u pripremu i izgradnju novih projekata. Povećanjem uporabe obnovljivih izvora energije ne samo da pridonosimo smanjenju emisija stakleničkih plinova i štitimo okoliš nego i razvijamo hrvatsko gospodarstvo i otvaramo nova radna mjesta. Na primjer, Međunarodna agencija za obnovljivu energiju predviđa da će se u sljedećih 30 godina broj radnih mjesta globalno u sektoru obnovljivih izvora energije povećati na 42 milijuna. Foto: Shutterstock Je li privatni sektor spreman za tranziciju Hrvatske na niskougljično gospodarstvo? Načelno da, ali u praksi je situacija ipak drukčija. S jedne strane imamo iznimne tvrtke predvodnice u razvoju i primjeni niskougljičnih tehnologija, znatan udio proizvodnje iz obnovljivih izvora energije i ogroman potencijal izgradnje sunčanih elektrana, no s druge strane još uvijek imamo i tradicionalne industrije, koje su i radno intenzivne (tekstilna ili industrija obuće) i koje svakako trebaju noviji pristup i koncept kako bi postale energetski učinkovitije i okolišno prihvatljivije. Hrvatska ima dobru IT industriju koja svojim djelovanjem pridonosi digitalizaciji i unapređenju proizvodnih procesa te time umanjuje njegov negativan utjecaj na okoliš. Postoji niz spremnih projekata modernizacije postojećih postrojenja koji samo čekaju otvaranje novih natječaja iz fondova EU-a kako bi započeli i s realizacijom. U ovom je trenutku spremno i više od 12 milijardi kuna vrijednih projekata u obnovljive izvore. Industrija i poduzetnici uglavnom ističu kako su spremni pokrenuti svoju transformaciju, no svakako treba imati na umu da će navedene promjene tražiti i znatna financijska sredstva. Treba istaknuti kako svaku tvrtku, svako postrojenje trebamo promatrati individualno te da niskougljična tranzicija neće biti jednaka za svakoga. U tom smislu tvrtke svakako trebaju i očekuju tehničku i financijsku pomoć. Koliki je interes hrvatskih tvrtki za povećanje energetske učinkovitosti i uporabu obnovljivih izvora energije? Možete li izdvojiti neke pozitivne primjere? Tranzicija energetskog sektora u velikoj se mjeri odnosi na povećanje energetske učinkovitosti u čijoj će implementaciji najveći izazov predstavljati energetska obnova zgrada, no to je ujedno i prilika za snažniji angažman građevinskog sektora te za razvoj inovativnih proizvoda i usluga kojima će se postići zacrtani ciljevi. Drugu važnu komponentu tranzicije energetskog sektora predstavljaju obnovljivi izvori energije, čiji puni potencijal primjene možemo očekivati na nacionalnoj razini uz tržišno orijentiranu politiku i iskorištavanje fondova EU-a. Značajan broj hrvatskih tvrtki već je rabio nacionalna i EU sredstva za ozelenjivanje vlastita poslovanja i smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima. Jedni se odlučuju za ulaganja u obnovljive izvore energije, ponajprije gradnjom sunčanih elektrana na krovovima svojih proizvodnih hala, kako bi smanjili vlastite troškove za energiju i osjetljivost na rast cijena električne energije. Drugima je primarni cilj na učinkovit način zbrinuti otpad iz vlastite procesne industrije te proizvesti energiju za vlastite potrebe. Tipičan su primjer u Hrvatskoj drvoprerađivači koji iz svoga otpada proizvode toplinsku energiju za vlastite procesne potrebe, pa višak proizvedene električne energije čak i prodaju. U Hrvatskoj je posljednjih godina postignut vidljiv napredak. Tvrtke sve više ulažu u svoje ozelenjavanje i rast na uključiv i održiv način, rade na poboljšavanju energetske učinkovitosti proizvoda, procesa i usluga, ulažu u obnovljive izvore energije te potiču inovacije i razvijaju nove usluge i rješenja za ublažavanje i prilagodbu klimatskim promjenama. Za ilustraciju sve većega konkretnog poslovnog interesa za ulaganja u mjere energetske učinkovitosti i uporabe obnovljivih izvora energije treba navesti primjere provedenih poziva za sufinanciranje mjera povećanja energetske učinkovitosti i uporabe obnovljivih izvora energije u proizvodnim industrijama i uslužnom sektoru (turizam i trgovina). Oba navedena postupka odobravanja sredstava iz OPKK 2014. - 2020. završena su na način da je zbog velikog broja kvalitetnih projekata odobren dvostruko veći iznos sredstava nego što je inicijalno bilo predviđeno za dodjelu. Ovih dana Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja objavilo još jedan poziv za sufinanciranje projekata energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora u proizvodnim industrijama u ukupnom iznosu od 266 milijuna kuna i prema svim najavama očekuje se prijava velikog broja projekata koja će premašiti raspoloživa sredstva.   Financiranja iz EU proračuna posljednjih godina u velikoj su mjeri usmjerena na zelene tehnologije. Kako se, prema Vašem mišljenju, snašla Hrvatska? Kada sve individualne aktivnosti pogledamo u cjelini, možemo reći da se zapravo dosta postiglo, no još je mnogo posla pred nama i samo zajednički možemo dalje. Svako propuštanje "vlaka" izvjesno će biti skupo, a sretna je okolnost da svijetlih primjera već ima i da će se sigurno nastaviti događati. Tranzicija na održivo zeleno gospodarstvo neizbježna je, iziskivat će visoka ulaganja, no ona će svakako biti manja od troškova uklanjanja posljedica nečinjenja i poslovanja na način na koji smo do sada radili. Naravno da uvijek postoji prostor za poboljšanje, pa tako i u području uporabe financijskih sredstava dostupnih za tzv. zelene projekte. Tvrtke su vlastitim sredstvima već krenule u takve projekte. Za neke od navedenih projekata koristila su se i nacionalna sredstva koja je dodjeljivao Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Svakako smatram kako treba uložiti dodatne napore u podizanje kompetencije u vezi s pripremom dokumentacije potrebnom za prijavu projekata za natječaje koji će se u sljedećem razdoblju objavljivati na EU razini. Stoga će HGK pravodobno obavještavati tvrtke o svim novostima, natječajima i otvorenim financiranjima te će organizirati webinare i druge oblike edukacije i informiranja za sve kojima je takva pomoć potrebna. Europski zeleni plan nije samo naša vizija klimatski neutralne Europe do 2050. nego i naša jedina razvojna strategija. Pred nama je preobrazba neviđenih razmjera. Samo za postizanje trenutačnih ciljeva u području klime i energije do 2030., bit će potrebna dodatna godišnja ulaganja u iznosu od 260 milijardi eura na razini EU-a. Zeleni plan podrazumijeva velike potrebe za ulaganjima, a mi ih u Hrvatskoj moramo pretvoriti u prilike za razvoj i rast.  
Tema
Alternativni zajmovi dovest će u pitanje ulogu banaka
Nebankarske institucije postavit će izazov primarnoj ulozi tradicionalnih banaka u osiguravanju financiranja i kapitala u svijetu nakon COVID-a 19, tvrdi PwC-ovo izvješće Securing your tomorrow, today – The future of financial services, koje predviđa da će alternativni pružatelji kapitala postati još važniji dio globalnoga financijskog sustava. U analizi se također navodi kako će kombinacija gotovo nultih kamatnih stopa i porast isključivo digitalnih igrača stvoriti manje marže u svim portfeljima proizvoda. U posljednjih 10 godina, agregatno kreditiranje nebankarskih institucija u američkim dolarima nadmašilo je tempo rasta tradicionalnih zajmodavaca, pri čemu su nebankarske institucije zabilježile složenu godišnju stopu rasta (CAGR) kreditiranja od 2,3 posto, u odnosu na 0,6 posto CAGR-a za banke. Ovaj će se trend vjerojatno ubrzati jer će opadajući omjeri osnovnoga kapitala, uzrokovani umanjenjem vrijednosti imovine koji proizlazi iz pandemije COVID-a 19, ograničiti kreditni kapacitet banaka, posebno u Europi. Netradicionalni izvori financiranja poput privatnoga kapitala, državnih fondova, kreditnih fondova i samih vlada morat će ući u prekoračenje kako bi financirali oporavak i njegove posljedice. Banke se moraju prilagoditi U 2019. nebankarske institucije, uključujući fondove privatnoga kapitala i državne fondove, posudile su 41 bilijun dolara u usporedbi s 38 bilijuna dolara koje su posudili tradicionalni zajmodavci. PwC-ova analiza posebno pokazuje da je privatni dug zabilježio znatan rast, koji bi trebao potaknuti klasu imovine u značajnu kategoriju nebankarskih zajmova. Od 2010. godine CAGR privatnog duga porastao je za 11 posto. Za etablirane financijske institucije porast alternativnih zajmova dovodi u pitanje ulogu banke kao dobavljača kapitala u odnosu na posrednika, kaže Johnu Garvey, PwC-ov globalni voditelj usluga financijskom sektoru iz PwC-a SAD-a. "Porast alternativnih dobavljača kapitala i utjecaj COVID-a 19 na tradicionalne zajmodavce usmjerili su pozornost na to kako će se u budućnosti razvijati različiti modeli financiranja. Za tradicionalne financijske institucije ovaj će pomak imati znatan utjecaj na njihov poslovni model i u konačnici na njihov krajnji rezultat. Banke moraju brzo razmišljati o alternativnim načinima sudjelovanja u lancu vrijednosti dok industrija prelazi na model zasnovan na platformi", dodaje Garvey. Digitalni igrači i nulta kamata Izazovi su podjednako zastrašujući za osiguravatelje i upravitelje imovinom i bogatstvom. Izvještaj tvrdi da će kombinacija gotovo nultih kamatnih stopa i porast isključivo digitalnih igrača stvoriti manje marže u svim portfeljima proizvoda, čime se naglašava potreba za brzom digitalizacijom, postizanjem troškovne učinkovitosti i bilježenjem stvarnih povećanja produktivnosti. Sve ovo morat će se dovršiti jer vlade zahtijevaju veću potrošnju i izvještavanje o ESG inicijativama. Oni koji to ne učine, vjerojatno će zaglaviti na pogrešnom kraju nadolazećeg vala dogovora i restrukturiranja, navodi se u PwC-ovoj analizi. "Iako je sektor financijskih usluga dobro izdržao razdoblje pandemije, vjerojatno će ga najviše pogoditi sekundarni učinci. Gubitak zaposlenja, zatvaranje poduzeća, porast duga i volatilnost na tržištima zbog pandemije i njenih posljedica, uz kontinuirano okruženje s niskim kamatnim stopama, negativno će se osjetiti u cijeloj realnoj ekonomiji u godinama koje dolaze. Izazov za sektor financijskih usluga bit će u njegovoj sposobnosti snalaženja u ovome teškom okruženju, balansirajući između smanjenja troškova i ulaganja. Uspješni će biti oni koji to budu najbolje napravili", rekao je John Garvey.  
Tema
Prinos kukuruza najbolji u posljednjih 10 godina
U Hrvatskoj će u 2020. godini biti proizvedeno oko 2,33 milijuna tona kukuruza, što je jedan posto više nego u 2019. godini kada je proizvedeno 2,29 milijuna tona. Kukuruz je ove godine zasijan na 258.000 hektara, a ostvarena prosječna proizvodnja kukuruza po hektaru iznosi devet tona, što je isti prinos kao i prošle godine. Ovogodišnji urod rekordan je u posljednjih deset godina jer smo posljednji put rekordnu proizvodnju od 2,5 milijuna tona imali 2008. godine. Prvi rezultati berbe kukuruza na istoku Hrvatske pokazuju vrlo nisku vlagu zrna, što znači da je kukuruz zreo i da neće morati na dosušivanje. Prinosi su nešto manji od onih ostvarenih u najboljim godinama, no dohodak proizvođača ne bi trebao biti umanjen jer proizvođačima ide u prilog to da ne moraju plaćati sušenje, pokazuje analiza stručnjaka Smartera, konzultantske kuće specijalizirane za poljoprivredu i prehrambenu industriju. Temeljna gospodarska vrijednost kukuruza ne mora toliko biti apsolutno visok prinos koliko stabilnost u prinosu i podizanje kvalitete tijekom godina. Naime, vremenski uvjeti razlikuju se tijekom godina, pa i unutar iste godine imamo različite ekstreme. Primjerice, ove godine sjetva je obavljena u suhom razdoblju da bismo tijekom lipnja imali veliku količinu oborina. Stručnjaci objašnjavaju kako je ove godine situacija s kukuruzom na našim poljima šarena. Opisuju je tako i proizvođači jer dok je negdje suša učinila svoje i smanjila prinose, drugi već najavljuju rekorde, pa i blizu 16 tona po hektaru. "Prve analize pokazuju da prinosi variraju od njive do njive, a ovise o agrotehnici, odnosno o tome jesu li ratari uspjeli zatvoriti zimsku brazdu te količinu oborina. Zapad zemlje bio je 'mokriji' od istoka te su prinosi uglavnom u tom dijelu Slavonije niži, a daleko veći su u sušnijoj Slavoniji. Očekivanja su ipak takva da će prosječni prinosi biti na razini prošlogodišnjih, a možda i viši", kažu u Smarteru. Foto: Pixabay Zemljišni i klimatski uvjeti za proizvodnju kukuruza u Hrvatskoj izuzetno su dobri, među najboljima u Europi, pa i šire. Tu prednost trebalo bi iskoristiti i postaviti kukuruz na ono mjesto u Hrvatskoj koje zaslužuje. Za obnovu i razvitak stočarske proizvodnje u Hrvatskoj kukuruz je nezamjenjiv kao osnova stočne hrane, a bez povećanja površina i proizvodnje neće biti moguće obnoviti ni stočarstvo. Kukuruz bi trebao biti osnova ratarske, stočarske, pa i cijele poljoprivredne proizvodnje, a isto tako mogao bi biti i oslonac mnogih industrijskih proizvodnji. Industrije etanola, škroba, alkoholnih i bezalkoholnih pića mogle bi otvoriti mnoga radna mjesta. Da bi se te industrije razvijale, potrebna je neprekidna opskrba velikih količina sirovine - zrna kukuruza. Izvozimo sirovinu, a uvozimo meso Kada je riječ o kukuruzu, Hrvatska je dvostruko samodostatna. Međutim, iako proizvodimo dva puta više od svojih potreba, znatan dio sirovine odlazi u izvoz, najvećim dijelom u Italiju i Austriju, što nije dobro za domaću poljoprivredu jer se izvozi jeftina sirovina na kojoj drugi zarađuju, dok su kod nas prerađivački kapaciteti mahom zatvoreni, uništeni, kao i stočarski sektor koji je, unatoč mjerama koje se poduzimaju za revitalizaciju stočarstva, već dugi niz godina u padu. Primjetno je da su posljednjih godina hrvatski ratari započeli mijenjati trendove u proizvodnji, odnosno okreću se kvalitetnijim sortama i većoj uporabi znanja u proizvodnji što u konačnici rezultira stabilnošću ove proizvodnje i pokazuje dugoročne perspektive. Ključan je omjer vrijednosti izvoza kukuruza, koji iznosi 140 milijuna eura, dok smo s druge strane ogromni uvoznik stočne hrane, mesa i prerađevina na bazi mesa. Proizvodnja kukuruza postala je stabilna i profitabilna, no tek je moramo staviti u funkciju razvoja lanca vrijednosti u poljoprivredi, a to je moguće učiniti ističući stočarstvo. Unatoč padu stočarstva kukuruz ostaje dominantna kultura Kukuruz je dominantna kultura, a u razdoblju od 2012. do 2019. godine u ukupnoj proizvodnji žitarica, iskazano količinski, činio je udjel oko 59,7 posto. Unatoč činjenici da nam iz godine u godinu pada stočarska proizvodnja, kukuruz ipak ostaje broj jedan na našim poljima. Prema procjenama, čak se 80 posto cjelokupne hrvatske proizvodnje ove žitarice odnosi na OPG-ove i obrte. Iako nema službenih podataka, najveći pojedinačni proizvođači ove kulture veliki su poljoprivredni sustavi. Foto: Pixabay Posljednjih godina bitno se povećao prinos Proizvodnja kukuruza u Hrvatskoj pod neposrednim je utjecajem svjetskih trendova, i klimatskih i tržišnih. U Hrvatskoj se ukupno zasijane površine kreću između 250.000 do 300.000 hektara, a najveće površine zabilježene su 2005. godine kad je bilo 319.000 hektara. U 2016. godini površine pod kukuruzom su se, primjerice, smanjile na oko 250.000 hektara što je bila posljedica smanjenja potrošnje u stočarskoj proizvodnji. Proizvodnja i u Hrvatskoj i u ostalim zemljama EU-a ima velika godišnja kolebanja. Hrvatska proizvodnja u prosjeku se kretala oko 1,8 milijuna tona. Iako se do 2020. godine predviđalo smanjenje zasijanih površina, zbog povećanja priroda očekujemo povećanje proizvodnje kukuruza u Hrvatskoj na oko 2,33 milijuna tona. Posljednjih se godina bitno povećao prinos kukuruza. Sada se već prosječno ostvaruje devet tona po hektaru, a prije koju godinu prinos je bio oko 6,5 t/ha. Kod ozbiljnih robnih proizvođača bilježimo prosječni prinos između 10 i 11 t/ha, a najbolji prinosi idu i do 16 t/ha. Iako će i ove godine prinosi biti na vrlo visokoj razini, bolji prinosi bili su ostvareni u 2019. i 2018. godini. Prinos je još na nezadovoljavajućoj razini u odnosu na ostale EU zemlje koje su snažni proizvođači kukuruza, primjerice, Francuska, Njemačka, Italija ili Španjolska. Uz primjenu hibrida visoke rodnosti i kvalitete zrna, modernizaciju tehnologije i tehnike proizvodnje, prinosi u istočnoj Hrvatskoj idu i do 16 t/ha, ali prosjek i dalje nije zadovoljavajući s obzirom na uvjete koje imamo za proizvodnju. Raste izvoz kukuruza  Proizvodnja ratarskih kultura u Hrvatskoj u posljednjim godinama postaje sve značajniji izvor poljoprivrednog prihoda naših poljoprivrednih proizvođača. U ukupnom poljoprivrednom outputu biljne proizvodnje 2019. godine, sudjeluje sa 60,5 posto, od toga 35 posto čini ratarstvo (žitarice, uljarice, proteinske kulture, duhan, šećer i krmno bilje). Kukuruz čini devet posto ukupnoga poljoprivrednog outputa izraženog u stalnim cijenama. Također, pšenica, kukuruz i soja postaju jedan od najznačajnijih proizvoda koji se izvoze iz Hrvatske. Izvoz kukuruza iz Hrvatske doživio je veliki rast. Podaci pokazuju da smo, primjerice, u 2016. godini izvezli količinu od 476.951 tone u vrijednosti nešto višoj od 82 milijuna eura, dok su prošle godine na vanjska tržišta otišle 872.853 tone u vrijednosti od 140,2 milijuna eura. U prvoj polovici ove godine izvezeno je 534.295 tona vrijednih 94 milijuna eura. Tijekom prošle godine čak 513.000 tona izvezeno je u Italiju, a 209.000 tona u Austriju. Uvoz je u prošloj godini iznosio tek 42.089 tona vrijednih 37,4 milijuna eura, što pokazuje da se u ovoj proizvodnji ostvaruje veliki suficit u vanjskoj trgovini. Najviše se merkantilnoga kukuruza uvezlo iz Mađarske, Srbije i BiH, dok se sjemenskoga kukuruza najviše uvozilo iz Mađarske, Francuske i Austrije. Foto: Pixabay U EU urod revidiran na 62,8 milijuna tona Površine pod kukuruzom u svijetu na razini su od 182 milijuna hektara, uz prosječni prinos od 5,6 tona po hektaru. Ukupna je svjetska proizvodnja kukuruza oko tisuću milijuna tona, a najveći svjetski proizvođači kukuruza su SAD, Kina i Brazil s ukupno dvije trećine svjetske proizvodnje. Cijena kukuruza na svjetskom tržištu, uz znatna godišnja kolebanja, bilježi rast. Veliki utjecaj na rast cijena ima SAD koji, kao najveći svjetski izvoznik kukuruza, sve više svoju proizvodnju kukuruza koristi za proizvodnju biogoriva, a to utječe na količine i cijene kukuruza na globalnim tržištima. Relativno mala tržišta, poput hrvatskog, pod izravnim su utjecajem svjetskih trendova. EU je treće područje za proizvodnju kukuruza u svijetu. U EU kukuruz se proizvodi na više od 15 milijuna hektara, od čega se 60 posto (9,4 milijuna hektara) bere kao zrno, a 40 posto (5,9 milijuna hektara) kao silaža. Sjeme kukuruza proizvodi se na približno 150.000 do 200.000 hektara. Za bioplin kukuruz se sadi na jedan milijun hektara. Dok je u SAD-u 90 posto kukuruza GMO hibridnih sorti, u EU je to samo dva posto od ukupno proizvedena kukuruza. Posljednjih godina Rumunjska je postala najveći proizvođač kukuruza u EU te je znatno preskočila Francusku. Urod kukuruza u EU za 2020. revidiran je na 62,8 milijuna tona u odnosu na prethodnu prognozu od 64,6 milijuna tona. Prošlogodišnji urod iznosio je 65,3 milijuna tona, a vruće i suho vrijeme dodatno je smanjilo potencijal prinosa, posebno u zemljama Balkana. EU je veliki uvoznik kukuruza, a samo je prošle godine uvoz iznosio oko 20 milijuna tona, pri čemu su najveći uvoznici ove kulture Španjolska s uvozom od oko sedam milijuna tona te Nizozemska s četiri milijuna tona. Veliki uvoznici kukuruza su i Portugal, Italija i Danska. Najviše kukuruza na EU tržište dolazi iz Ukrajine, Brazila, Srbije, Moldavije i Argentine. Hrvatska na 48. mjestu Prema podacima FAOSTAT-a, od 166 zemalja najvećih proizvođača kukuruza Hrvatska zauzima 48. mjesto, a u ovoj smo proizvodnji deveta zemlja u EU. Gotovo dvije trećine EU žitarica rabi se za hranu za životinje, oko jedne trećine za ljudsku potrošnju, a samo tri posto za biogoriva. EU nije samodostatna u proizvodnji proteina namijenjenih za prehranu životinja – stočne hrane; samodostatnost je na samo 61 posto. Očekuje se da će potražnja za žitaricama rasti oko 10 posto do 2030. godine. Uvjetovana je porastom potrošnje, naročito kukuruza zbog industrijske potrošnje i stočne hrane te glukoze i bioetanola. Izvozne mogućnosti prisutne su u zemljama istočnog Mediterana, subsaharskoj Africi i zemljama Zaljeva. Do 2030. godine u EU se ne predviđa rast nego manji pad površina pod ratarskim kulturama, ali se i dalje očekuje povećanje prinosa, pa time i povećana proizvodnja. Očekuje se da će nove tehnologije, koje se sve više uvode, polučiti smanjenje troškova proizvodnje (nova oprema, strojevi), ali i povećanje prinosa učinkovitijim tehnikama sijanja, sustava navodnjavanja, kontrole bolesti, praćenja usjeva satelitskim snimkama i uporabe dronova te općenito softvera (informacijske tehnologije) za upravljanje farmama. Postoji prostor za uvoz ratarskih kultura, žitarica i uljarica u EU, ali i za izvoz iz EU-a. "Budući da EU novom Zajedničkom poljoprivrednom politikom sve više forsira ekološku proizvodnju i drastično smanjivanje uporabe pesticida i zaštitnih sredstava do 2030. godine, već sada se na razini slabije razvijenih EU poljoprivreda otvara rasprava kakav će to imati utjecaj na buduće ratarske prinose. U Hrvatskoj se o ovom potencijalnom problemu još uvijek nije počelo otvoreno razgovarati, ali bi bilo važno vidjeti kako će nove politike EU-a za poljoprivredu utjecati na buduće prinose u ratarstvu, koji je jedini sektor hrvatske poljoprivrede u kojem se vidi stabilnost i potencijal rasta i izvoza. Zbog toga bi već sada trebalo započeti s ozbiljnim promišljanjima o tome kako će se novi ekološki standardi odraziti na ove proizvodnje i kod nas", zaključak je analize Smartera.  
Tema
Željeznička infrastruktura u Hrvatskoj gradi se i obnavlja više no ikad
Mnogi će reći kako je željeznica danas u svijetu najbolje prijevozno sredstvo, a zašto to nije slučaj i u Hrvatskoj, u intervjuu za Privredni pojašnjava član Uprave HŽ Infrastrukture Nikola Ljuban. Između ostalog, kaže, odgovor na to pitanje leži u ulaganjima u željezničku infrastrukturu, koja do prije nekoliko godina nisu bila značajna jer je fokus bio na izgradnji cestovne infrastrukture. No konačno je došao red i na željeznicu. HŽ Infrastruktura pokrenula je veliki investicijski ciklus obnove i izgradnje željezničke infrastrukture, najveći u povijesti Hrvatske, koji se glavninom sufinancira sredstvima europskih fondova. Trenutno je nositelj najvećih infrastrukturnih projekata u Republici Hrvatskoj i najveći korisnik bespovratnih sredstava Europske unije u prometnom sektoru. Što taj investicijski ciklus konkretno znači? Kad je u pitanju željeznička infrastruktura, danas se u Hrvatskoj gradi i obnavlja više no ikad. Tako planiramo nastaviti i dalje jer je krajnji cilj HŽ Infrastrukture revitalizacija cijele željezničke mreže u skladu s europskim standardima. Želimo povećati kapacitet pruga, podići brzinu prometovanja te razinu sigurnosti. Brojnim projektima izgradnje, modernizacije i obnove željezničke infrastrukture koje danas provodimo ili koji su u pripremi diljem Hrvatske, a vrijedni su milijarde kuna, još jednom potvrđujemo da smo se kao tvrtka, uz potporu resornog ministarstva i Vlade RH, spremni nositi s najvećim izazovima koji se pred nas stavljaju. HŽ Infrastruktura upravlja prugama u duljini od 2617 kilometara, s 536 kolodvora i stajališta, 1505 željezničko-cestovnih prijelaza, 109 tunela i 544 mostova. Koje sve projekte trenutačno provodite, a koji su posebno zahtjevni? Trenutno u pripremi i realizaciji, uz ostale investicije, imamo čak 19 velikih investicijskih projekata. Najznačajniji su, i po obuhvatu i financijski, projekti koji se većim dijelom sufinanciraju iz europskih fondova, a nalaze se na RH1 koridoru od granice sa Slovenijom do granice sa Srbijom i na RH2 koridoru od granice s Mađarskom do Rijeke. Uz to, kontinuirano provodimo i projekte obnove i modernizacije pruga za regionalni i lokalni promet. Od projekata koji se sufinanciraju iz europskih fondova najsloženiji i najzahtjevniji zasigurno su projekti rekonstrukcije i izgradnje željezničke infrastrukture na dionicama Dugo Selo – Križevci i Križevci – Koprivnica – državna granica, na kojima su radovi u tijeku te projekti od Zagreba prema Rijeci. Tu je u prvom redu riječ o projektu rekonstrukcije i izgradnje željezničke infrastrukture na dionici Hrvatski Leskovac – Karlovac, za što smo nedavno raspisali javni natječaj za izvođenje radova. Osigurali smo sredstva i za izradu studijske i projektne dokumentacije na dionici od Karlovca do Oštarija te je u tijeku postupak javne nabave za studijski dio. U tijeku je izrada studijske dokumentacije za dionicu od Oštarija do Škrljeva, a projektira se i nastavak pruge prema Rijeci do Jurdana. Tu je i nezaobilazni projekt Rijeka – Brajdica na kojem su radovi ovih dana završeni, a nakon ishođenja uporabne dozvole i rješenja Agencije za sigurnost željezničkog prometa, Rijeka kao najvažnija hrvatska luka dobiva modernizirani teretni kolodvor s povećanim ukrcajnim i iskrcajnim kapacitetom. To će ujedno stvoriti i uvjete za znatnije preusmjeravanje teretnog prijevoza iz luke na željeznicu. Preostaje spomenuti i radove na kontejnerskom terminalu Zagrebačko pristanište u Rijeci, koji su u tijeku. Foto: HŽ infrastruktura  Provedbom projekata povećat će se kapacitet pruga, podići brzina prometovanja putničkih vlakova do 160 km/h, teretnih do 120 km/h i skratiti vrijeme putovanja te podići razina sigurnosti. Želimo uspostaviti visokokvalitetan željeznički teretni i putnički prijevoz, kvalitetnu vezu Luke Rijeka, grada Rijeke i riječkog bazena s drugim dijelovima Republike Hrvatske i Europe te privući nove prijevoznike na željezničku infrastrukturnu mrežu, što će u konačnici pridonijeti i povećanju prihoda. Što se tiče projekata na koridoru RH1, u tijeku su radovi na obnovi pruge od Zapadnoga kolodvora Zagreb do Savskog Marofa, a izrađujemo i projektnu dokumentaciju potrebnu za unapređenje, obnovu i izgradnju nove dvokolosiječne pruge na dionici Dugo Selo – Novska te rekonstrukciju željezničke pruge na dionici Okučani – Vinkovci. Na prugama za regionalni i lokalni promet važno je spomenuti i nezaobilazan projekt povezivanja željeznicom unutar funkcionalne regije Središnja Hrvatska - Lepoglavska spojnica i projekt modernizacije i elektrifikacije željezničke pruge Zaprešić – Zabok te na ostalim međunarodnim prugama projekt nadogradnje i elektrifikacije željezničke pruge Vinkovci – Vukovar. Kada se može očekivati završetak projekta Lepoglavska spojnica? Trenutno smo u fazi izrade studijske dokumentacije za projekt Povezivanje željeznicom unutar funkcionalne regije Središnje Hrvatske – Lepoglavska spojnica. Ugovor za izradu spomenute studije HŽ Infrastruktura u veljači ove godine potpisala je sa zajednicom ponuditelja koju čine tvrtke ŽPD, Granova, Institut IGH i Rijekaprojekt, a završetak je izrade 2021. godine. Ugovor podrazumijeva izradu studije povezivanja Lepoglavskom spojnicom unutar funkcionalne regije Središnje Hrvatske s idejnim rješenjima, studiju izvodljivosti te analizu troškova i koristi za odabrano idejno rješenje. Drugim riječima, analizira se modernizacija postojeće pruge na dionici Čakovec – Varaždin – Lepoglava i Krapina / Sveti Križ Začretje – Zabok duljine oko 54 kilometra te gradnja novog spoja željezničke pruge Lepoglava – Krapina / Sveti Križ Začretje duljine oko 19 kilometara, što je dio plana modernizacije i gradnje željezničke infrastrukture od Čakovca i Varaždina prema Zaboku i Zagrebu. Gradnja nove pruge Čakovec – Varaždin – Lepoglava – Zabok, koja se proteže Krapinsko-zagorskom, Međimurskom i Varaždinskom županijom, uklapa se u europske strategije prometnog razvoja koje favoriziraju željeznicu kao brz, učinkovit i ekološki prihvatljiv način prijevoza. Njena izgradnja omogućit će povezivanje sjevera Hrvatske sa Zagrebom. Uz to, imat će i ključnu ulogu u integriranome putničkom prijevozu, čime će velikome broju građana u sjevernoj prometnoj podregiji omogućiti učestala i brža putovanja na posao i u školu. Pruga će podići i značaj teretnog prijevoza u tranzitu te poboljšati konkurentnost gospodarstva sjeverne Hrvatske. Izgradnjom ove željezničke pruge stvorit će se preduvjeti za povezivanje Zagreba i Beča, Bratislave i Praga željezničkom vezom kraćom za oko 80 kilometara od postojeće preko teritorije Republike Mađarske. Dokumentacija koja će biti izrađena u sklopu ovog projekta bit će podloga za izradu eventualno potrebnih prijedloga izmjena i dopuna dokumenata prostornog uređenja, studije utjecaja na okoliš te daljnje projektne dokumentacije koja je preduvjet za buduću modernizaciju i izgradnju pruge. Što je s financijskim dijelom priče? Vrijednost studijske dokumentacije iz Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava iznosi 1,5 milijuna eura, od čega se 800 tisuća eura odnosi na prethodno spomenuti ugovor sa zajednicom ponuditelja. Studijska dokumentacija u iznosu od 85 posto sufinancira se iz Operativnog programa konkurentnost i kohezija 2014. – 2020, a s Krapinsko-zagorskom, Međimurskom i Varaždinskom županijom potpisan je sporazum o sufinanciranju projekta, i to preostalog dijela od 15 posto gdje svaka od navedenih županija sudjeluje s 0,75 posto prihvatljivih troškova, a HŽ infrastruktura s preostalih 12,75 posto. Foto: HŽ Infrastruktura Jesu li sredstava koja se ulažu u željezničku infrastrukturu u Hrvatskoj dostatna te što učiniti da se to poveća? Kao što sam i prije spomenuo, ulaganja u željezničku infrastrukturu trenutno su najveća u povijesti Republike Hrvatske. Radi se o višegodišnjim projektima te kontinuiranom ulaganju koje ovisi i o mogućnostima osiguravanja potrebnih financijskih sredstava za izvođenje radova, a koji se, uz europske fondove, osiguravaju i iz ostalih izvora (krediti razvojnih banaka, Svjetske banke (IBRD), Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) te komercijalni krediti). Europska unija snažno podupire razvoj željezničke mreže u Hrvatskoj, a HŽ Infrastruktura na nacionalnoj razini zauzima vodeće mjesto u povlačenju sredstava europskih fondova namijenjenih sektoru prometa. Broj željezničkih infrastrukturnih projekata koji se financiraju iz europskih fondova raste iz godine u godinu. Tako će, sigurni smo, biti i dalje. Kolika su ulaganja potrebna da bi se Hrvatska našla u europskom prosjeku kad je riječ o ulaganju u željezničku infrastrukturu? U obnovu pruga, postrojenja, kolodvora, stajališta i ostalih infrastrukturnih objekata od 2010. do kraja 2019., u skladu s realizacijom investicija po programima, ukupno je uloženo oko 935 milijuna eura, dok plan za razdoblje od 2020. do 2024. godine iznosi čak 1,8 milijardi eura, a od toga se gotovo 78,7 posto odnosi na projekte sufinancirane iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova (ESI) te Instrumenta za povezivanje Europe (Connecting Europe Facility, CEF). U razdoblju od 2025. do 2030. godine planiramo nastavak provedbe projekata koji su započeli u prethodnom razdoblju, ali svakako i pokretanje novih projekata u skladu sa Strategijom prometnog razvoja za razdoblje od 2017. do 2030. godine.  
Tema
Unatoč krizi većina ulagatelja ostala u investicijskim fondovima
Hrvatska gospodarska komora i Udruženje investicijskih fondova HGK pripremili su novo izdanje brošure Osnovno o investicijskim fondovima, s ciljem daljnjeg približavanja investicijskih fondova građanima i razvoja financijske pismenosti u društvu. "Brošura sadrži osnovne informacije koje bi građani trebali znati o investicijskim fondovima u kontekstu financijske pismenosti, a posebice ako razmišljaju o ulaganjima u njih. Tako se u brošuri nalaze odgovori na pitanja zašto odabrati ulaganje u investicijski fond, koje su prednosti ulaganja u njega, koje vrste fondova postoje, koji su mogući rizici, koji su troškovi za svaki fond, koraci kod ulaganja u investicijski fond, dokumentacija koju treba proučiti kod odabira investicijskog fonda te ostale korisne informacije", istaknula je Vanja Dominović, pomoćnica direktora Sektora za financijske institucije i ekonomske analize HGK. Vanja Dominović / Foto: HGK U Hrvatskoj trenutno djeluju 102 otvorena investicijska fonda s javnom ponudom, odnosno UCITS fondovi, a ukupna imovina pod upravljanjem krajem kolovoza iznosila je 16,9 milijardi kuna. Sredstva više od 205 tisuća hrvatskih građana uložena su u UCITS fondove, 64 posto ukupne imovine tih fondova otpada na fizičke osobe, a prosječno ulaganje građana u UCITS fond iznosi 51.300 kuna. "Ovdje je potrebno istaknuti da su, ovisno o vrsti fonda, moguća ulaganja manjih novčanih iznosa, npr. određenih mjesečnih iznosa putem trajnog naloga, tako da su fondovi dostupni svima. Prije donošenja svake financijske odluke, pa tako i odluke o ulaganjima u investicijske fondove, potrebno se dobro informirati te sagledati svoju cjelokupnu imovinu i vremenski horizont, trenutne i buduće potrebe za novčanim sredstvima, životne ciljeve koji se žele postići te sklonost preuzimanju rizika povezanih s određenom vrstom ulaganja", pojašnjava Dominović navodeći kako o svemu tome ovisi i izbor vrste investicijskog fonda. Pored UCITS fondova koji su namijenjeni širokom krugu ulagatelja, u Hrvatskoj ima i 39 alternativnih investicijskih fondova koji su namijenjeni ulagateljima s više iskustva i znanja u području ulaganja. Od ukupne imovine, najviše, 77,9 posto, otpada na obvezničke fondove. Pandemija koronavirusa ostavila trag U segmentu investicijskih fondova vidljiv je trend oporavka tržišta jer nakon naglog pada ukupne imovine u ožujku, a riječ je o 32 posto, prisutan je kontinuirani rast, tako da je na kraju kolovoza ostvaren porast ukupne imovine od osam posto u odnosu na ožujak ove godine. Gledano na godišnjoj razini, kad se lipanj 2020. godine usporedi s lipnjem 2019., broj građana koji su uložili u investicijske fondove manji je za sedam posto, a ukupna je imovina manja za 17 posto. "Uspješna prošla godina za investicijske fondove, niske kamate na depozite, educiranost prodajnog osoblja te kontinuirani rad na podizanju financijske pismenosti u društvu zasigurno su pridonijeli rastu znanja građana i boljem razumijevanju investicijskih fondova što je sve zajedno rezultiralo time da je većina ulagatelja, unatoč aktualnoj krizi, ipak ostala u investicijskim fondovima", kaže Dominović. Važnost financijske pismenosti U proteklih šest godina mnogo je toga učinjeno na razvoju financijske pismenosti brojnim aktivnostima svih uključenih dionika na nacionalnoj razini. "Također, primjećujemo da i mediji ovoj temi posvećuju veću pažnju, a važno je istaknuti i kako je u okviru međupredmetne teme poduzetništva za osnovne i srednje škole uvedena i domena ekonomske i financijske pismenosti. Sve to pridonosi podizanju financijskih znanja naših građana i poduzetnika, a što potvrđuju i rezultati istraživanja koje je krajem 2019. godine provela Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i koji pokazuju blagi porast financijske pismenosti u odnosu na rezultate iz 2015. godine", ističe Dominović. Foto: Pixabay/ Ilustracija  Od 2015. kada je Vlada RH donijela Nacionalni strateški okvir financijske pismenosti potrošača za razdoblje od 2015. do 2020. godine, HGK organizira i provodi različite edukativno-informativne aktivnosti koje su usmjerene na podizanje financijskih znanja hrvatskih građana, posebice mladih diljem Hrvatske. Edukativnim aktivnostima obuhvaćeno je više od 4.000 učenika, studenata i profesora u srednjim školama i na fakultetima, u 15 gradova. U ostvarivanju tih aktivnosti surađuju sa svojim članicama: investicijskim i mirovinskim fondovima, bankama, društvima za osiguranje, institucijama tržišta kapitala te ostalim dionicima poput Ministarstva financija, HANFA-e, HNB-a i drugih. Pandemija zaustavila edukaciju Inače, prosječna ocjena financijske pismenosti građana Hrvatske iznosi 12,3 od ukupno 21 boda, u odnosu na 11,7 bodova iz 2015. Hrvatska se tako približila prosječnoj ocjeni financijske pismenosti G20 zemalja iz 2017. koja je iznosila 12,7 bodova te se nalazi iznad prosjeka svih zemalja uključenih u ovo istraživanje (Bugarska, Crna Gora, Gruzija, Moldavija, Sjeverna Makedonija i Rumunjska). Rezultati su ohrabrujući, ističe Dominović dodajući da upućuju i na to da ima još dosta prostora za unaprjeđenje financijske pismenosti u Hrvatskoj. "Zbog pandemije koronavirusa većina edukativnih aktivnosti u području financijske pismenosti i na nacionalnoj i na svjetskoj razini otkazana je ili odgođena za bolja vremena, poput obilježavanja Svjetskog i Europskog tjedna novca krajem ožujka te Svjetskog dana investicijskih fondova u travnju. Stoga nam je posebno drago da smo uspjeli krajem veljače i početkom ožujka realizirati svoj redovni projekt Više znamo, bolje razumijemo za učenike zagrebačkih srednjih škola, u suradnji s Gradskim uredom za obrazovanje, našim članicama i ostalim partnerima, u kojima je sudjelovalo više do 250 učenika. Tom prigodom tiskali smo i novo izdanje edukativne brošure o financijskoj pismenosti koja na jednostavan način objašnjava različite vrste financijskih usluga i pojmova", ističe pomoćnica direktora Sektora za financijske institucije i ekonomske analize HGK. Uskoro nam se bliži Svjetski dan štednje, a to je posljednji dan listopada. Prema podacima HNB-a, depoziti u bankama rasli su unatoč krizi, i to najviše u posljednjih deset godina. Tako su ukupni depoziti rezidenata u svibnju na godišnjoj razini bili viši za 10,7 posto. Depoziti kod kreditnih institucija i udjeli u mirovinskim fondovima i dalje su najzastupljeniji oblici financijske imovine kućanstava.    
Tema
COVID će gurnuti još 150 milijuna ljudi u ekstremno siromaštvo
Prvi put nakon više od 20 godina u 2020. očekuje se rast krajnjeg siromaštva u svijetu jer poremećaj izazvan pandemijom COVID-a 19 dodatno pogoršava učinke sukoba i klimatskih promjena koji su već usporavali napredak u smanjenju siromaštva, navodi se u izvješću Svjetske banke. Očekuje se da će COVID-19 ove godine dodatno gurnuti od 88 do 115 milijuna ljudi u ekstremno siromaštvo, pri čemu bi ukupan broj do 2021. mogao iznositi 150 milijuna, ovisno o razini pada gospodarstva. Ekstremno siromaštvo, definirano kao život s manje od 1,90 dolara na dan, vjerojatno će 2020. pogoditi između 9,1 posto i 9,4 posto svjetskog stanovništva, navodi se u dvogodišnjem Izvješću o siromaštvu i zajedničkom prosperitetu. To bi značilo povratak na stopu od 9,2 posto iz 2017. Da pandemija nije tako duboko potresla svijet, očekivana stopa siromaštva 2020. pala bi na 7,9 posto. "Zbog pandemije i globalne recesije 1,4 posto svjetskog stanovništva moglo bi pasti u ekstremno siromaštvo. Kako bi se uklonila ta velika prepreka daljnjem razvoju i smanjenju siromaštva, zemlje će se morati pripremiti na drukčije gospodarstvo nakon pandemije te će kapitalu, radnoj snazi, vještinama i inovacijama morati omogućiti prelazak u nova poduzeća i sektore. Grupacija Svjetske banke, odnosno IBRD, IDA, IFC i MIGA, poduprijet će zemlje u razvoju u njihovu daljnjem rastu i odgovoru na zdravstvene, socijalne i gospodarske učinke bolesti COVID-19, s ciljem dostizanja održivog i uključivog oporavka", rekao je David Malpass, predsjednik Grupacije Svjetske banke.  Najviše iz zemalja srednjeg dohotka U izvješću se smatra i da će se siromaštvo povećati osobito u zemljama koje već imaju visoke stope siromaštva. U nizu zemalja srednjeg dohotka značajan broj osoba naći će se ispod linije ekstremnog siromaštva. Izvješće procjenjuje da će, od ukupnog broja, 82 posto biti iz zemalja srednjeg dohotka. Svjetska banka navodi da će zbog kombinacije pandemije COVID-a 19 i pritisaka izazvanih sukobima i klimatskim promjenama postizanje cilja iskorjenjivanja siromaštva do 2030. biti nedostižno bez brzih, značajnih i konkretnih mjera javnih politika. Do 2030. stopa siromaštva u svijetu mogla bi iznositi oko 7 posto. Očekuje se da će sve veći broj stanovnika u gradovima pogoditi ekstremno siromaštvo, što je obično bio slučaj u ruralnim područjima. Napredak se usporavao čak i prije krize izazvane pandemijom. Novi podaci o siromaštvu u svijetu za 2017. pokazuju da je od 2015. do 2017. 52 milijuna osoba izašlo iz siromaštva. Unatoč tom napretku, od 2015. do 2017. stopa smanjenja usporila se na manje od pola postotnog boda godišnje. Od 1990. do 2015. siromaštvo u svijetu smanjivalo se po stopi od oko jednog postotnog boda godišnje. Uz međunarodnu liniju siromaštva od 1,90 dolara na dan, Svjetska banka mjeri i linije siromaštva od 3,20 i 5,50 dolara za zemlje nižeg odnosno višeg srednjeg dohotka. U izvješću se siromaštvo dodatno mjeri kroz više dimenzija koje uključuju pristup obrazovanju i osnovnoj infrastrukturi. Iako manje od desetine svjetskog stanovništva živi s manje od 1,90 dolara na dan, gotovo četvrtina svjetskog stanovništva živi ispod linije od 3,20 dolara, a više od 40 posto svjetskog stanovništva, gotovo 3,3 milijarde ljudi, ispod linije od 5,50 dolara. Pogoršanje zbog pandemije Kriza uzrokovana ovom pandemijom umanjila je i zajednički prosperitet, definiran kao rast dohotka najsiromašnijih 40 posto stanovništva neke zemlje. Očekuje se da će prosječni globalni zajednički prosperitet stagnirati ili se čak smanjiti u razdoblju od 2019. do 2021. zbog smanjenog rasta prosječnog dohotka. Usporavanje gospodarske aktivnosti pogoršano zbog pandemije vjerojatno će osobito jako pogoditi najsiromašnije, a to bi moglo dovesti do još nižih pokazatelja zajedničkog prosperiteta sljedećih godina. Izgledi za manje uključiv rast jasno su odstupanje od ranijih trendova. Zajednički prosperitet povećao se u 74 od 91 zemlje za koje su podaci bili dostupni u razdoblju od 2012. do 2017., što znači da je rast bio uključiv i da su se prihodi najsiromašnijih 40 posto stanovništva povećavali. U 53 zemlje rast je išao u prilog siromašnima više nego ukupnom stanovništvu. Prosječni globalni zajednički prosperitet (rast prihoda donjih 40) iznosio je 2,3 posto za razdoblje od 2012. do 2017. To upućuje na to da bez mjera javnih politika kriza uzrokovana pandemijom COVID-19 može pokrenuti cikluse veće dohodovne nejednakosti, niže socijalne mobilnosti među ranjivim skupinama i manje otpornosti na buduće šokove.