Tema
Ugostitelji: Prestanite pričati o drugom valu epidemije
Oprezno i polako te uz stroge mjere zaštite započeli su s radom ugostiteljski objekti. Ta je djelatnost među najpogođenijima krizom izazvanom pandemijom COVID-a 19. Povratak nekadašnjih brojki još je uvijek samo san domaćih ugostitelja, pa se stječe dojam da većina ugostiteljskih objekata radi isključivo kako bi održala bilo kakav kontinuitet. Najveći je problem u ovom trenutku nedostatak gostiju. Domaći još uvijek nerado posjećuju restorane, a turista je vrlo malo. Vlasnik restorana Zrno Soli iz Splita Ivo Vrdoljak napominje da se u poslovanju već tijekom veljače nazirala neugodna situacija, a u prvoj polovici ožujka već se vidjelo da dolazi nepogoda velikih razmjera. Foto: Zrno Soli Psihološki šok "Svjedoci smo da se to i dogodilo. To je rezultiralo velikim psihološkim šokom među ljudima. A upravo ljudi čine posao i tvrtke. Najprije su ugostiteljski objekti zatvoreni, što je bila prva nepogoda koja nas je pogodila, a druga je bila neizvjesnost i napetost jer nismo znali kada ćemo objekte moći otvoriti. Slušali smo različite priče o tome koliko će sve ovo trajati. Psihoza još uvijek vlada jer se u javni prostor šalju informacije o tome da će nastupiti drugi val epidemije. Neki tvrde da će to biti već u kolovozu, neki da će doći ujesen, neki na zimu, a istodobno svi tvrde kako o virusu ne znaju ništa. Iz pozicije ugostitelja ili poslodavca može se reći da zbog tih informacija vlada neizvjesnost i velika nelagoda. Jako je teško funkcionirati u ovakvoj situaciji i to je dodatni dokaz da ne možete ništa planirati. Tko će, kada čuje takve informacije koje su stalno prisutne u javnom prostoru, zaposliti novog radnika? Tko će planirati rast, razvoj i investiciju na duže razdoblje kada ništa ne znamo?" pojašnjava vlasnik Zrna Soli. Vrdoljak kaže da su na temelju tih nepoznanica i nakon odluke Stožera svi morali zatvoriti objekte. Koristili su, napominje, i mjere Vlade RH da ne bi došlo do otpuštanja. "Mjere su nam pomogle da isplatimo plaće i zadržimo radnike. Svi su naši djelatnici ostali u tvrtki i nitko nas nije napustio. Moji su radnici čak inicirali i jedan posao. Na njihovu inicijativu okupili su se jedan dan kako bi me obavjestili da su zajedno promišljali i da bi željeli pokrenuti dostavu. Međutim, dostava, osim u Zagrebu, u Hrvatskoj ne funkcionira. U Splitu ljudi vole samostalno kuhati, pogotovo kada ne izlaze. Stoga smo prilagodili svoj jelovnik toj situaciji. Imali smo i prihvatljive cijene. Najprodavaniji artikl bio je domaći štrudel tete Danke. To je naša savijača punjena jabukom i sirom. Restoran je nakon te odluke svaki dan radio. U restoranu su radila tri radnika, a ostali su obavljali dostavu. A kada smo konačno otvorili restoran, nismo morali raditi nikakvu pripremu, nego smo samo dodali gas", pojašnjava Ivo Vrdoljak. Foto: Zrno Soli Promocija gastronomije Vlasnik poznatog splitskog restorana naglašava da je poslovanje većine ugostiteljskih objekata ovisno o dolasku stranih turista. "Bez njih naši ugostitelji ne mogu održivo poslovati. Dodatni problem je to što sve zemlje iz kojih nam dolaze gosti stimuliraju svoje građane da provedu odmor u svojoj zemlji. Njemačka, u slučaju da im građani ipak žele napustiti zemlju, preporučuje Austriju i Švicarsku zbog zdravstvenog sustava. Stoga nam je u ovoj situaciji jako teško doći do gostiju. Naša država mora razraditi model privlačenja gostiju. Hrvatsku treba promovirati kao gastronomsku destinaciju. Ljudi putuju u neku drugu zemlju ili restoran isključivo radi doživljaja, a doživljaj je najizraženiji u gastronomiji. Mi smo gastronomski raj na zemlji jer imamo što ponuditi. To je ono što trebamo promovirati i na tome temeljiti promociju. Svaki je segment turizma važan, ali svi moramo jesti. Zato se Hrvatska mora promovirati kao gastrodestinacija. Sportaši mogu i hoće promovirati državu, ali ako gostu nemate što ponuditi, onda on neće doći", tumači Ivo Vrdoljak. Foto: Hotel Waldinger Otkazane proslave i okupljanja Berislav Mlinarević, vlasnik hotela i restorana Waldinger u Osijeku te restorana Lantino na Krku u Baškoj, pribojava se općeg stanja, pogotovo kod starijih gostiju koji su još uvijek jako oprezni i ne izlaze u restorane. "Mladi izlaze, ali su stariji gosti znatno promijenili svoje dosadašnje ponašanje. Poslovni gosti, koji su glavni gosti našeg hotela i restorana, još uvijek nisu stigli. U ovoj situaciji iznajmimo pokoju sobu, ali primjećujemo da još nije ništa povezano te da nema poslovnih putovanja i okupljanja. Ako ne bude drugog vala, očekujem ujesen značajniju aktivnost poslovnog sektora. Poslovnih putovanja nema jer smo svjedoci novog načina komunikacije poslovne zajednice: organiziraju se videokonferencije umjesto okupljanja, tako da je za nas ovaj dio godine izgubljen. Sve je stalo ili otkazano. Možda će se ujesen pojačati aktivnost poslovnog sektora i možda će netko od nas napraviti neki značajniji posao, ali sada smo svjedoci da se rade samo nužne stvari. Obiteljske proslave su, također, odgođene. Krštenja, krizme, proslave rođendana, vjenčanja, poslovni ručkovi, seminari, edukacije, sastanci - sve je to otkazano. Restoran Lantino na Krku još nismo otvorili jer nema turista. Kada dođu, otvorit ćemo ga. Uglavnom, situacija je vrlo teška", pojašnjava Berislav Mlinarević. Berislav Mlinarević sa zaposlenicima/ Foto: Hotel Waldinger
Tema
Hrvatski mirovinski sustav tek na 46. mjestu u svijetu
Allianz je predstavio prvo izdanje svoga Globalnog izvješća o mirovinskim sustavima, u kojem se analiziraju mirovinski sustavi diljem svijeta. Dramatične promjene u demografskoj slici najvidljivije su u porastu udjela ekonomski neaktivnog stanovništva starije dobi, stoga će do 2050. godine spomenuti udio narasti za nevjerojatnih 77 posto, na 25 posto, što je rast brži od onoga ostvarenog u posljednjih 70 godina. U sljedeća tri desetljeća u mnogim će se gospodarstvima u nastajanju taj udio više nego udvostručiti, te je istodobno u Europi i Sjevernoj Americi za taj isti porast bilo potrebno više od dvostruko duljeg vremena. Najbolji primjer jest Kina, gdje će spomenuti udio skočiti s trenutnih 17 posto na 44 posto. U slučaju industrijaliziranih zemalja, apsolutna razina tog udjela osnovni je razlog zabrinutosti, primjerice, samo u zapadnoj Europi ona iznosi 51 posto. "Posljednjih su godina demografsku i mirovinsku politiku zasjenile ostale politike, prije svega klimatske promjene, a trenutno i borba protiv pandemije COVID-a 19, no demografske podatke ne možete ignorirati s obzirom na to da će promjene u demografskoj slici uskoro postati goruće pitanje. Ublažavanje nadolazeće mirovinske krize i očuvanje generacijske pravičnosti i jednakosti ključni su za izgradnju inkluzivnih i otpornih društava", istaknuo je Allianzov glavni ekonomist Ludovic Subran. Europa - stanovništvo staro, a dugovi visoki Takav se razvoj događaja odražava i u prvome mirovinskom stupu koji kombinira demografske promjene i javnu financijsku situaciju. Posve razumljivo, brojne afričke zemlje ubrzanoga gospodarskog razvoja mogu se pohvaliti vrlo dobrim ocjenama, s obzirom na to da je njihovo stanovništvo još uvijek mlado, a javni deficit i dug iznimno niski. S druge strane, mnoge su europske zemlje, poput Italije i Portugala, među najlošije ocijenjenim zemljama jer je njihovo stanovništvo staro, a dugovi visoki. "Za mnoge industrijalizirane zemlje vrijedi stara škotska šala 'želim li izgraditi stabilan mirovinski sustav, zasigurno neću odavde krenuti'. A to je bilo prije pojave koronavirusa i novih dugova koje je ta pandemija donijela sa sobom. Nasljeđe trenutne krize svakako će biti i potreba za udvostručavanjem napora kako bismo reformirali svoje mirovinske sustave. Ostali smo bez prostora za financijsko djelovanje", istaknula je autorica izvješća Michaela Grimm. Drugi stup jest održivost, tj. mjerenje načina na koje sustavi reagiraju na demografske promjene: postoje li ugrađeni stabilizatori ili će se sustav raspasti kada broj doprinositelja padne, a broj korisnika nastavi rasti? U tom je kontekstu dobna granica za stjecanje prava na mirovinu važan čimbenik. Pedesetih godina prošlog stoljeća prosječan je 65-godišnjak s prebivalištem u Europi mogao očekivati da će u mirovini provesti oko 12,3 godine, a žene 14,1 godinu. U današnje vrijeme prosječni očekivani životni vijek 65-godišnjaka u mirovini iznosi 20,5 godina za žene i 17,2 godine za muškarce. Očekuje se kako će do 2050. godine očekivani vijek skočiti na 23,1 godinu za žene i 20,2 godine za muškarce. Stoga je omjer radnog vijeka pojedinca i vremena provedenog u mirovini zabilježio znatan pad. Posljedično, zemlje poput Nizozemske, koje su odlučile prilagoditi dobnu granicu za stjecanje prava na mirovinu ili mirovinska davanja s obzirom na sve dulji očekivani životni vijek u mirovini, danas imaju znatno održivije mirovinske sustave od zemalja u kojima odgađanje umirovljenja još uvijek predstavlja tabu-temu. Treći stup ocjenjuje prikladnost mirovinskog sustava, tj. određuje pruža li neki mirovinski sustav prikladan životni standard u trećoj dobi. Među važnim su čimbenicima omjer pokrivenosti, odnosno koliki su udjeli radno sposobnog stanovništva i stanovništva starosne dobi za umirovljenje koje pokriva mirovinski sustav, omjer mirovinskih davanja, odnosno koliko novca dobiva prosječni umirovljenik – mjereno prema prosječnom dohotku te postojanje mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje, kao i ostalih izvora dohotka. Sve u svemu, prosječna ocjena u stupu prikladnosti je 3,7 što je znak da većina sustava i dalje veću važnost pridaje dobrobiti trenutnih generacija umirovljenika nego budućih generacija poreznih obveznika i obveznika doprinosa za socijalno osiguranje. Zemlje predvodnice u stupu prikladnosti ili još uvijek imaju značajne državne mirovine, poput Austrije ili Italije, ili snažnu kapitaliziranu štednju (II. i III. stup), poput Novog Zelanda ili Nizozemske. Hrvatska je suočena s ubrzanim starenjem stanovništva Kombiniranjem ocjena iz sva tri stupa API-ja dobivamo sljedeće rezultate: Švedska, Belgija i Danska imaju relativno najbolje mirovinske sustave u svijetu. Hrvatska se, međutim, nalazi tek na 46. mjestu. Kao i mnoge druge zemlje u regiji, i Hrvatska je suočena s ubrzanim starenjem stanovništva; do 2050. godine udio ekonomski neaktivnog stanovništva starije dobi porast će na 55 posto. U tom je kontekstu posve shvatljiva loša ocjena održivosti. Slabost sustava jest dobna granica za stjecanje prava na mirovinu, koja ne ide ukorak s rastom očekivane životne dobi; demografski čimbenik u formuli za izračun mirovina također bi mogao učiniti sustav stabilnijim. Što se tiče prikladnosti ocjena hrvatskoga mirovinskog sustava, u skladu je sa svjetskim prosjekom. Čimbenici na kojima bi se moglo raditi kako bi se poboljšao sustav uključuju omjere pokrivenosti i davanja, privatnu štednju te mogućnosti zapošljavanja osoba treće dobi. U svjetlu nadolazeće demografske promjene, zamor mirovinske reforme posljednje je što si Hrvatska može priuštiti. Mirovinska osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje su, međutim, pod sve većim pritiskom zahvaljujući ustrajnim uvjetima niskih kamatnih stopa. Pandemija COVID-a 19 dodatno je pogoršala taj trend smanjujući prinose. "U uvjetima niskih prinosa mirovinski fondovi i pružatelji usluga životnog osiguranja okrenuli su se alternativnim kategorijama imovine. Spomenuti prijelaz na alternativna ulaganja omogućuje mirovinskim društvima ostvarivanje premije nelikvidnosti koja je usklađena s vremenskim trajanjem portfelja. Druga strategija jest riješiti se rizika umjesto juriti za povratom, dok rješenje za pokrivanje troška korisnika mirovinskog osiguranja sa životnim vijekom duljim od predviđenoga (longevity swap), prijenosi mirovinskih rizika te kreativna reosiguranja postaju načini optimiziranja izloženosti koju na sebe preuzimaju mirovinski fondovi i osiguravatelji", objasnila je direktorica globalnoga mirovinskog poslovanja u Allianzu SE Cameron Jovanovic.  
Tema
Analiza: Stigle prve trešnje – urod zbog mraza prepolovljen
Nakon jagoda, kao prvoga sezonskog voća koje se pojavljuje na domaćem tržištu, sredinom svibnja na tržnicama su se pojavile i trešnje, jedno od najtraženijeg voća u EU, koje postiže izuzetno visoku maloprodajnu cijenu. Prve procjene stručnjaka Smartera pokazuju da će ovogodišnji urod u Hrvatskoj biti prepolovljen te da bi se mogao kretati od 600 do maksimalno 650 tona, zbog mraza koji je u dva navrata znatno utjecao na urod u kontinentalnom dijelu Hrvatske, a nešto manje štete bile su u Dalmaciji, odakle ovih dana dolaze prve trešnje. "Zbog mnogo slabijeg uroda nego prethodnih godina, značajnih prekida u lancu opskrbe na globalnom tržištu uslijed koronakrize, nedostatka radne snage u brojnim zemljama koje imaju veliku proizvodnju trešanja te ogromne potražnje s tržišta Njemačke i skandinavskih zemalja, očekujemo da će ovo voće, u kojem je Hrvatska u normalnim sezonama inače samodostatna, imati na tržištu izuzetno visoku cijenu. Procjenjuje se da će trgovački lanci na policama ove godine imati manju količinu uvoznih trešanja te da će ovogodišnja cijena biti znatno veća nego proteklih godina", kaže se u analizi Smartera. Polazna cijena ove je godine 40 kuna za kilogram na tržnicama te čak 45 kuna u trgovinama. Prema podacima Tržišnoga informacijskog sustava u poljoprivredi, prošle godine prosječna cijena na tržnicama bila je 27,48 kuna, a tijekom glavne sezone kretala se od maksimalnih 38,75 kuna do 23,21 kune koliko je bila na vrhuncu sezone, krajem svibnja i početkom lipnja. Prosječna cijena u trgovinama u 2019. godini bila je 38,18 kuna, a kretala se u rasponu od 43,41 kune na početku sezone i nije se spuštala ispod 35 kuna za kilogram. Trenutna otkupna cijena u područjima Dalmacije, gdje su posljednjih godina posađeni novi nasadi trešanja, ne ide ispod 30 kuna, a ona će se možda korigirati naniže tek kada se za sedam do deset dana na tržištu pojave trešnje iz kontinentalnog dijela Hrvatske. Trešnje se najvećim dijelom konzumiraju od 20. svibnja do 20. lipnja, nakon čega ih zamjenjuju druge voćne vrste, iako se na tržištu mogu kupiti i kasnije sorte koje se proizvode krajem kolovoza. Tradicionalno je veća potrošnja trešanja u Dalmaciji, dok je u kontinentalnom dijelu veća potražnja za jagodama. Visoka cijena trešanja jedan je od glavnih razloga slabije konzumacije. Prema procjenama, prosječno se u Hrvatskoj konzumira između dva i 2,5 kilograma trešanja po glavi stanovnika, dok je prosjek u razvijenim europskim zemljama i Turskoj, kao velikom proizvođaču, oko osam, pa i više kilograma. Stručnjaci tvrde kako je za odluku o kupnji trešanja presudna cijena te da kupovna moć hrvatskih potrošača "podnosi" cijenu koja se kreće do maksimalno 25 kuna za kilogram, a to je prag do kojeg se može govoriti o dobroj prodaji. Sve iznad ove cijene smanjuje prodaju za 30 i više posto. Lani uvezene 723 tone trešanja  Trešnje se proizvode, prema službenim podacima, na površini od maksimalno 972 hektara (2016. godine), dok se posljednje dvije godine proizvodilo na 724 ha (2018. godine), da bi u prošloj godini proizvodnja pala na 681 ha. Proizvodnja se kretala od maksimalnih 1405 tona u 2015. godini, dok je prošle sezone iznosila 1091 tonu. Najmanja proizvodnja od 795 tona ostvarena je 2014. godine, pa se iz aktualnih procjena može zaključiti kako je ova godina jedna od najlošijih za ovu proizvodnju. Potrebno je istaknuti da se ovdje radi o službenim podacima koji se odnose samo na intenzivnu proizvodnju, namijenjenu tržištu, dok se jedan dio trešanja iz ekstenzivnog uzgoja prodaje na kućnom pragu ili na sivom tržištu, što je jedna od hrvatskih specifičnosti koja bi se ove godine mogla intenzivirati zbog koronakrize i eksplozije prodaje putem društvenih mreža i dostava na kućni prag. Hrvatska je prošle godine uvezla 723 tone trešanja u vrijednosti od 1,17 milijuna eura, pri čemu su najveće količine stigle iz Grčke – 488 tona, vrijednih gotovo 580.000 eura. Čak 96 tona uvezli smo iz Njemačke, 67 tona iz Italije te 20 tona iz Srbije, a isto toliko uvezeno je iz Španjolske. Hrvatski lanjski izvoz iznosio je 177,6 tona, vrijedan oko 297.000 eura, a čak je 159 tona završilo na tržištu susjedne Slovenije. Foto: Pixabay Trešnja je voće kojeg u Europi nema dovoljno. Uzgoj trešanja zahtijeva veliko znanje i iskustvo te je potreban sofisticirani pristup proizvodnji, što je izazov isključivo za hrabre i uporne voćare koji su spremni učiti. Današnje tehnologije zahtijevaju punu tehnološku opremljenost nasada trešanja. Obvezna oprema nasada trešanja su sustavi za navodnjavanje, folije za zaštitu od kiše, mreže za zaštitu od tuče i na težim tlima sustavi za drenažu i odvodnju viška površinskih voda, što zahtijeva velike investicije. "Kod proizvodnje voća posljednjih se godina ne vide veći pomaci u rastu površina i rastu proizvodnje, a prinosi jako fluktuiraju iz godine u godinu. Naše najvažnije voćne vrste, koje proizvodimo najviše - jabuke, mandarine, višnje, trešnje, šljive i jagode - imaju jako neujednačenu proizvodnju iz godine u godinu te velike razlike u prinosima i ostvarenoj proizvodnji. Takvi rezultati proizvodnje uvjetovani su upravo niskim ulaganja u navodnjavanje i tehnologiju, kvalitetom sorti koje su posađene, kvalitetom sjemena, kvalitetom tla i uopće ukupnim upravljanjem proizvodnim faktorima koji utječu na prinos. Jedan od ključnih razloga jest i slaba vertikalna i horizontalna povezanost proizvodnje, otkupa i tržišta, zbog čega je iznimno važno da se ojačaju tvrtke koje mogu pokrenuti udruživanje, otkup i distribuciju, i na domaćem i na izvoznim tržištima", ističu stručnjaci Smartera koji su uvjereni da proizvodnja trešanja, koja ima ogromnu potražnju na europskom tržištu i postiže visoku cijenu, može biti jedan od pokretača voćarstva u Hrvatskoj, u strateškom zaokretu koji nam je potreban i o kojem stalno govorimo. "Uvjereni smo da bi se na razini države i nove poljoprivredne paradigme, snažnijeg pozicioniranja poljoprivredne proizvodnje u ukupnom gospodarstvu te velikoga investicijskog ciklusa, moglo potaknuti sadnju novih nasada i povećanje proizvodnje čime bi se ostvarile količine za domaće tržište te izvoz na EU tržište na kojem ovo voće može ostvariti izuzetno dobre financijske učinke", zaključak je analize.
Tema
Analiza: Proizvodnju šećera možemo zadržati uz snažno restrukturiranje
Udruživanje Sladorane, Vira i Tvornice šećera Osijek u jednu tvrtku - Hrvatsku industriju šećera - uvjet je opstanka proizvodnje šećera i šećerne repe u Hrvatskoj, stoji u analizi koju su izradili u konzultantskoj tvrtki Smarter, specijaliziranoj za poljoprivredno-prehrambeni sektor, a gdje se ističe kako se tom koncentracijom konsolidiralo tržište šećera u Hrvatskoj te se očekuje znatnije povećanje produktivnosti i smanjenje troškova. Industrija šećera u Europskoj uniji posljednjih je godina suočena s brojnim problemima, a negativni trendovi izrazito su se loše odrazili na hrvatsku proizvodnju šećerne repe, izvoz šećera te opstojnost ove industrije. Ogromne oscilacije i pad cijena šećera te ukidanje proizvodnih kvota u EU glavni su čimbenici koji općenito utječu na poslovanje industrije šećera. Iako Hrvatska ima veliku tradiciju proizvodnje šećerne repe, te su sve šećerane uložile ogromna sredstva u edukaciju proizvođača, organizaciju proizvodnje te osuvremenjivanje proizvodnih pogona, rezultati u ovoj proizvodnji pokazuju snažan negativni trend. "S obzirom na nužnu racionalizaciju poslovanja i nedovoljne količine proizvodnje na području koje gravitira tvornici u Virovitici, najavljen je i prestanak proizvodnje šećera od šećerne repe u toj šećerani. Takva je odluka očekivana i vjerujemo da će pridonijeti postizanju konkurentnosti i opstanku proizvodnje u uvjetima niskih cijena na EU i svjetskom tržištu", zaključila je stručnjakinja Smartera Zvjezdana Blažić. Šećer / Foto: Pixabay Proizvodnja šećerne repe gotovo prepolovljena Proizvodnja šećerne repe u ukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje Hrvatske čini oko dva posto, a samodostatni smo između 80 do 88 posto, ovisno o godini. Proizvodnjom se prije ulaska u EU bavilo više od 1.200 proizvođača, a danas je taj broj znatno pao. Potporu za proizvodnju šećerne repe u 2018. godini primilo je tek 653 proizvođača, a godinu prije nešto više od 800. Proizvodnja šećerne repe gotovo je prepolovljena od ulaska u EU, odnosno ostvaren je golemi pad od čak 47,3 posto. U Hrvatskoj se repa sadi na površinama između 14 do 22 tisuće hektara. Najveća proizvodnja bila je 2007. godine, čak 34.000 hektara, da bi posljednjih godina pala na 14 tisuća kolika je bila 2018. godine, a potom na tek 13 tisuća hektara lani. U skladu s padom površina, pada i proizvodnja repe. U 2007. zabilježena je najveća proizvodnja od 1,58 milijuna tona. Još 2014. zabilježena je proizvodnja od 1,39 milijuna tona, koja se posljednjih godina smanjila na tek nešto više od 750 tisuća tona. Hrvatska je u proizvodnji šećera postizala vrlo visoku samodostatnost koja je 2017. godine dosegnula čak 135 posto. Pad proizvodnje šećerne repe slijedio je i pad proizvodnje šećera. Proizvodnja šećera do ulaska u EU prosječno je bila oko 222.500 tona. Nakon ulaska, Hrvatska je imala proizvodnu kvotu u količini od 192.877 tona. S obzirom na to da proizvodnja šećera pokazuje izrazito velike oscilacije, uvjetovane nizom čimbenika - od proizvodnje repe, cijena na svjetskom tržištu, zaliha i mogućnosti šećerana da osiguraju dovoljne količine repe - proizvodnja se kretala od 111.000 tona u 2015. do 229.000 tona 2017. godine. Šećer je prilikom ulaska u EU bio najznačajniji izvozni proizvod. Količine i vrijednost izvoza šećera 2014. godine znatno su narasle te smo tada imali izvoz od 91.64 milijuna eura. Tijekom 2015. i 2016. godine vrijednost izvoza je rasla, pa je, primjerice, 2016. godine ostvaren izvoz od 148,2 milijuna eura. No, od 2017. izvoz pada. Tako je 2017. pao na 98 milijuna eura, potom na 72 milijuna eura, da bi prošle godine ostvarena vrijednost bila tek 53.59 milijuna eura. Vrijednost izvoza više je uvjetovana smanjenjem cijena šećera negoli količinama koje se izvoze, ocjenjuju u Smarteru. Zbog svih navedenih činjenica šećer je na listi izvoznih proizvoda pao na 13. mjesto. Posebno veliki pad izvoza ostvaren je u Italiju gdje je 2016. izvezeno šećera za 62,35 milijuna eura, a 2018. oko 6 milijuna eura. Potpore za proizvodnju i loše odluke politike Hrvatska je jedna od 11 zemalja u EU u kojima se proizvodnju šećerne repe dodatno potiče proizvodno vezanim plaćanjima. Ministarstvo poljoprivrede je zbog nepoznatih razloga 2016. smanjilo omotnicu za šećernu repu. Prosječna vrijednost potpore za 2015. bila je 2.900 kuna po hektaru, 2016. pala je na 2.650 kuna po hektaru, a za 2017. godinu dodatno je snižena na samo 1.990 kuna po hektaru. Smanjivanje potpora za proizvodnju odmah se odrazilo na pad proizvodnih površina pod repom te proizvodnju šećerne repe. U 2018. godini potpora za proizvodnju repe ponovno je podignuta na visinu od 2.696 kuna po hektaru. "Na ovom primjeru vidi se da svaka odluka Ministarstva ima nesagledive posljedice za proizvodnju, a to se ovdje i dogodilo. Smanjenje potpore odmah je ostavilo posljedice i teško je takvu odluku opravdati. Ponajprije zbog toga što je šećer i nakon hrvatskog ulaska u EU ostao jedan od najznačajnijih hrvatskih izvoznih proizvoda. Za oporavak proizvodnje potrebno je uvijek više vremena nego kada, zbog negativnih okolnosti te nepromišljenih i neutemeljenih odluka, dođe od pada", smatraju u Smarteru. Zbog urušavanja proizvodnje repe te gubitaka primarnih proizvođača i industrije šećera, početkom 2019. Vlada RH osigurala je posebnu potporu po hektaru za proizvođače, i to 20 milijuna kuna na godišnjoj razini, što je za tri godine 60 milijuna kuna. Tako će po hektaru, zajedno s ostalim potporama za proizvodnju šećerne repe, potpora iznositi više od 700 eura po hektaru.  Globalno tržište i restrukturiranje industrije u EU Prosječna cijena šećera od repe u EU bila je u ožujku ove godine tek 375 eura za tonu, ali raste u odnosu na prethodni mjesec i u odnosu na ožujak prošle godine. Trend blagog rasta prisutan je već od polovine prošle godine, ali je cijena i dalje vrlo niska. Prognoziralo se da će cijene šećera dalje rasti, no zbog pandemije koronavirusa moglo bi doći do smanjene potrošnje na globalnoj razini, što ima negativan utjecaj na cijene. Šećer / Foto: Pixabay Snažan utjecaj na promjene na tržištu EU izazvalo je ukidanje proizvodnih kvota u listopadu 2017., kada je zabilježen enormni rast proizvodnje šećera u EU, dok su cijene pale na povijesno niske granice. Uz promjene na EU tržištu, porasla je proizvodnja najvećih svjetskih proizvođača Brazila i Indije, koji proizvode šećer od trske te svojom proizvodnjom utječu na formiranje cijena. Čak 80 posto svjetskog šećera proizvodi se od šećerne trske u tropskim i suptropskim klimama. "Udar na sektor dogodio se i zbog toga što su posljednjih godina pokrenute kampanje za ograničenja potrošnje šećera i proizvoda s velikim udjelom šećera zbog zdravstvenih razloga, posebno pretilosti. Slijede i sve jači pritisci za dodatno oporezivanje proizvoda koji imaju veliki udio šećera. Ove godine su i u Hrvatskoj uvedene trošarine na bezalkoholna pića zbog udjela šećera", naglašava Zvjezdana Blažić. Stalno se preispituje ekonomska održivost sektora Države članice EU-a zabrinute su zbog razvoja situacije na globalnom tržištu te se stalno preispituje ekonomska održivost sektora. Prije ukidanja kvota EU sektor šećera temeljito je restrukturiran uz potporu od čak 5,4 milijarde eura, što mu je omogućilo da se pripremi za ukidanje kvote. Nažalost, hrvatska industrija šećera nije tada bila uključena u ovo restrukturiranje jer još nismo bili članica EU-a. Na razini EU-a čak je 147 šećerana zatvoreno nakon 2000. godine, a još 80 šećerana nakon 2006. godine. Danas se šećer u Europskoj uniji proizvodi u 19 država članica i 107 tvornica šećera. Unatoč tome što je sektor konsolidiran i što se postižu vrhunski rezultati u produktivnosti i kvaliteti šećera, te je znatno povećana konkurentnost, niske cijene dugoročno mogu negativno utjecati na cijeli sektor. "Velik broj malih šećerana nije na visokoj razini prinosa te vlada velika zabrinutost za daljnji razvoj tržišne situacije, zbog čega se raspravlja o mjerama koje EU može poduzeti za osnaživanje proizvođača. Ukidanjem kvota željelo se postići to da EU od neto uvoznika postane neto izvoznik šećera, no sve okolnosti na ovome turbulentnom tržištu dovele su do velike nesigurnosti kod manjih proizvođača, među kojima je i Hrvatska. Zato su i razumljive odluke Hrvatske industrije šećera, koja racionalizacijom nastoji održati konkurentnost i proizvodnju, čemu bi trebale pomoći i državne intervencije i zadržavanje razina potpore, ali i nastojanje da se u ovu proizvodnju uključi veći broj proizvođača šećerne repe", zaključuje se u analizi Smartera.  
Tema
Suzana Marković: Ovo je vrijeme za potpuni zaokret hrvatskog turizma
Zajednica kulturnog turizma Hrvatske gospodarske komore okuplja predstavnike gospodarstva, institucija, državnih ustanova, samostalne djelatnike i predstavnike profitnih i neprofitnih udruga te su i njihovi problemi vrlo različiti. Samim time različita su i moguća rješenja tih problema. Stoga im se treba pristupati sustavno, pogotovo u ovoj situaciji kada su sve aktivnosti povezane s turizmom zaustavljene.  "Mjere Vlade RH, nadležnih ministarstava kulture i turizma, bile su promptne, učinkovite. Politike i djelovanja Vlade, Stožera civilne zaštite, Hrvatske gospodarske komore, HTZ-a i HNB-a od prve su pojave koronavirusa u Hrvatskoj, a zapravo još i otprije, bili apsolutno najbolji mogući po gospodarstvo i zdravstveno stanje nacije. Aktivnosti ovih institucija spriječile su širenje panike, ali i negativne psihološke posljedice. Naravno, radi se o kratkoročnim mjerama za pomoć gospodarstvu, koje će za mnoge gospodarske subjekte u turizmu biti nedostatne te svakako očekujemo nove pakete mjera. Ne mogu zamisliti bolji način postupanja i komuniciranja navedenih subjekata u ovoj situaciji, a bolji primjer nisam vidjela niti u vodećim državama u svijetu. Mislim da brojke koje se odnose na COVID-19 u Hrvatskoj govore same za sebe, a kad se prenose diskretno i sofisticirano, najbolji su magnet za privlačenje gostiju u 2020. godini, dok za budućnost trebamo nove stategije", kaže Suzana Marković, predsjednica Zajednice kulturnog turizma Hrvatske gospodarske komore te dodaje da je teško razumjeti, a kamoli predvidjeti, što će se događati na svjetskim tržištima. "Nepoznato je koliko će se promijeniti filozofija rada, a potom i paradigme slobodnog vremena koje proizlaze iz nje. Ove promjene zahtijevat će i nove poslovne strategije. Stare paradigme ne vrijede, glavni globalni turistički trendovi predviđeni za 2020. ne vrijede, a vjerovatno ni oni predviđeni za 2021. godinu. Pri tome mislim na dugoročne posljedice pandemije, situaciju s pandemijom u mogućemu drugom valu, a iznad svega na ono što će se događati nakon ovog zastoja gospodarstva na globalnoj razini. COVID-19 prisilit će potrošače da usvoje nove navike, preispitaju prioritete i prihvate promjene u konzumaciji", pojašnjava Marković. Preispitati turističku ponudu Unatoč ovoj situaciji, koja je, kako naglašava Suzana Marković, bez presedana u povijesti te unatoč silnim gubicima u gospodarstvu, čija je posljedica ugroženost malih i srednjih poduzetnika, predsjednica Zajednice kulturnog turizma HGK vidi veliku prigodu za zaokret u turizmu. Očekuje zaustavljanje i prekid negativnih trendova te preispitivanje naše dosadašnje turističke ponude i prakse. "Vrijeme je da preispitamo razne događaje, poput festivala Ultra te starih gradskih jezgri Dubrovnika i Splita ispražnjenih od njihovih stanovnika i njihova načina života. Ovo je uistinu prilika za održivi turizam, a to kulturni turizam svakako jest. Ovo je prilika za definiranje i promociju Hrvatske, u koju će turisti dolaziti ne samo zbog luksuznih hotela, dobre hrane, površne i upitne konzumacije prirodnih ljepota i kulturnog nasljeđa, već zbog njenih stanovnika i njihova životnog stila. Kultura i kulturni turistički proizvodi dostupni su u svakom dijelu Hrvatske, gotovo 365 dana u godini. Kulturni proizvodi namijenjeni su pojedincima, a konzumiraju se u malim grupama te nisu nužno povezani s hotelima iz poznatih lanaca. Kada jednom, a nadam se da će to biti uskoro, pojmovi luksuza, autentičnosti, skromnosti, duhovnosti i hedonizma budu nanovo definirani u turističkom svijetu, Hrvatska će i dalje biti vrlo poželjna turistička destinacija. Ne samo turistička nego i kulturna destinacija", pojašnjava Suzana Marković. Nautika bez otkazivanja Budućnost agencije Ban tours Suzana Marković, suvlasnica te direktorica prodaje i marketinga, vidi u prihvatu stranih gostiju u skladu sa smjernicama koje će Vlada RH dati u novoj strategiji razvoja hrvatskog turizma, a posebice kulturnog turizma. "U ovom trenutku vrlo je teško definirati kojim se tržištima obraćamo, koje su navike tih turista, što očekuju od putovanja i, posebice, što očekuju od Hrvatske kao destinacije. Teško je znati što naši potencijalni gosti očekuju za uloženi novac i vrijeme, odnosno što se promijenilo u odnosu na situaciju prije ove krize. Nepoznato je kako kreirati nove ili redizajnirati stare turističke proizvode prema novim saznanjima. Od naših partnera iz svijeta te informacije za sada ne dolaze", naglašava Suzana Marković. U agenciji Ban tours zadržali su sva postojeća radna mjesta, isplatili pune plaće, pa čak i uskrsnice, a sada intenzivno rade na nastavku poslovnih aktivnosti. Najviše ih brine ponovni dolazak stranih gostiju na odmor u Hrvatsku. "Pri tome ne mislim na ono što se naziva 'nova normalnost', već na nove higijenske mjere, fizičku distancu, birokratske procedure. U ovom trenutku čini nam se da će se naš segment nautičkog turizma najprije oporaviti. U tom segmentu gotovo da i nemamo otkaza; tek nešto promjena ugovorenih tjedana za kasnije termine. Informacije o svim aktivnostima našeg odjela u vezi s pružanjem usluga najma jedrilica potpuno transparentno i svakodnevno razmjenjujemo sa svjetskom nautičkom zajednicom. Na taj su način naši korisnici potpuno informirani o izuzetno povoljnoj situaciji za nautičare na razini Hrvatske i na razini Ban toursa kao pružatelja usluge. Spremni smo u svakom trenutku prihvatiti goste na svih 50 plovila svoje flote, i to po najvišim svjetskim standardima. Očekujemo i postupno oživljavanje poslovnih aktivnosti u sferi individualnih poslovnih putovanja, pa čak i u organizaciji poslovnih događanja, konferencija i kongresa u Hrvatskoj za domaće korisnike. Vjerujemo da će se naš segment sportskih putovanja, inbound i outbound, aktivirati u skladu sa sportskim događajima koji će se u budućnosti organizirati u Hrvatskoj i svijetu. Pri tome još jednom podsjećamo na to kako su naši sportaši najbolji promotori Hrvatske u turističkom i svakome drugom pogledu", naglašava Suzana Marković.             
Tema
Big data - veliki utjecaj za malo i srednje poduzetništvo
Nisu samo veliki igrači i velike tvrtke te koje mogu imati koristi od naizgled beskrajnog big data potencijala. Male i srednje tvrtke trebale bi biti jednako svjesne snage svojih podataka. Međutim, u praksi veliki broj malih i srednjih tvrtki uopće ne koristi svoje podatke. "Male i srednje tvrtke često zaboravljaju ekonomski potencijal svojih podataka. Ako ne iskoriste ovaj dragocjeni resurs, zaostaju za konkurencijom", istaknuo je Axel Polleres, akademski direktor sekcije na bečkom WU Executive Academy, koji je u obliku pet spoznaja naveo kako male i srednje tvrtke mogu koristiti velike podatke u svoju korist, čak i bez velikog proračuna i posebnog odjela. Prikupljanje podataka bez svrhe jest beskorisno Količina podataka pojedine tvrtke može biti ogromna, ali vrlo se rijetko takvi skupovi podataka sustavno obrađuju. "Ovo je, nažalost, rasprostranjeno među malim i srednjim tvrtkama. Jednostavno, nema smisla nasumično prikupljati podatke za buduću primjenu ako nemate plan njihova korištenja i ne obradite ih u skladu s tim", kaže Axel Polleres. Posljedica je da dobijete 'smeće unutra, smeće van', a nekvalitetni osnovni podaci ne mogu se koristiti za kvalitetne prognoze i analize. "Važno je jasno definirati kriterije kvalitete i svrhu prikupljanja podataka", savjetuje Polleres. Podaci su svagdje korisni Praćenje ponašanja kupaca na internetu i društvenim mrežama izuzetno je vrijedan marketinški alat koji pomaže tvrtkama u boljem razumijevanju kupaca, razvijanju novih usluga i optimizaciji cijena. Takav pristup može biti vrlo učinkovit za male i srednje tvrtke kada je u pitanju razvoj novih strategija kako bi bili ispred konkurencije. Istodobno, pravni aspekti i tehnološke mogućnosti ostaju neizvjesni čimbenici. Ne radi se samo o osobnim podacima kupaca, izazovu koji se često pojavljuje u raspravama o zaštiti podataka. Veliki skupovi podataka nisu važni samo za marketing i prodaju; također se mogu koristiti za optimizaciju u procesima proizvodnje ili obrade u bilo kojem poslovnom segmentu kako bi se izbjegao zastoj ili jednostavno uštedjelo vrijeme. Machine data mogu, na primjer, poslužiti za sprječavanje kvarenja stroja u budućnosti. No, malim i srednjim tvrtkama savjetuje se da se ne fokusiraju samo na big data: i podaci koji strukturiraju znanje tvrtke te su lako primjenjivi, takozvani pametni podaci, vrijedni su i vjerojatno sadrže važne informacije. To može uključivati iskustvo zaposlenika, primjerice, u upravljanju strojevima. Axel Polleres / Foto: WU Executive Academy  Više vlasništva nad decentraliziranim podacima Polleres savjetuje da male i srednje tvrtke postanu neovisne o inovativnim developerima aplikacija. "Ima više smisla udružiti snage s drugim tvrtkama i drugim djelatnostima kako bismo zajedno razvijali aplikacije. Primjerice, poljoprivrednici koji stvaraju aplikaciju za prikupljanje podataka o obrađivanju zemlje," rekao je Polleres navodeći kako bi u ovom slučaju tvrtke zadržale kontrolu i vlasništvo nad podacima, a takvi decentralizirani sustavi pokazali su se otpornijima. Kako bi se stvorile preciznije prognoze temeljene na većim količinama podataka, a koje se mogu koristiti za 'učenje' umjetne inteligencije poput algoritama, potrebno je surađivati s drugima.  "Početak bi bio dijeljenje i dogovor o radnom vremenu ili drugim neosjetljivim osnovnim podacima u maloprodaji", ističe Polleres. Unaprjeđenje vještina i bez straha od reakcija Najtraženije novo zanimanje je data scientist. Ti se stručnjaci bave strukturom, analizom i interpretacijom protoka podataka. Ali nisu jedini s takvom vrstom znanja. Osobito bi male i srednje tvrtke trebale imati nekoliko članova u timu koji mogu pružiti stručnu informaciju. Male i srednje tvrtke nerado koriste protok podataka za upravljanje i optimiziranje upravljanja odnosa s kupcima. Negativne reakcije kupaca izazivaju zabrinutost. "Kupci sami po sebi nemaju problema s tvrtkama koje koriste njihove podatke, već ih zabrinjava zloupotreba osjetljivih podataka", pojašnjava Axel Polleres te navodi da će zbog toga biti ključno obavijestiti kupce o načinu na koji se njihovi podaci koriste u bilo kojem trenutku.